Ruža Bučak: Moje djetinjstvo

Onih davnih pedesetih
Kolonija_Šećerana je bila
Moj cijeli, dječji svijet.
To je trebalo proživjet.

Živjeli smo u stanu.
Imali kupatilo, zahod, tekuću vodu,
Šporet na ugalj i drva,
Struju i radio mali,
Sestara i mamin zagrljaj.
Mislila sam: “Ništa mi ne fali.”

Nježnost, poštenje, rad i ponos
Naučila me moja napredna mama.
Druge stvari, činjenice, naravno škola.
Mnogo toga gledajući, slušajući
I knjige čitajući sama.

Novac ima moć, rano sam znala.
Nismo ga imali.
Za mene ta moć nije postojala.

Prijateljstvo, igra, učenje
Te prirodne ljepote,
Moja mašta, moj um,
Moj ponos i prkos
Sve besplatne dobrote.

Zašto željeti bombon
Kad imaš masni kruh.
Idealno za tijelo, odlično za duh.
Čokolada, keks, narandža
Bila je samo san,
Godišnje jednom ostvaren,
Novogodišnji dar, od Djeda Mraza dan.

Bila sam jako mala.
Školsku torbu jedva nosila,
Pa su mi ime u deminutiv stavili
I tako me zvati nastavili.

Redovi, dvorišta, komšiluk, naše zabavište,
Za igre žmire, vije, škole sa pitačem,
Između dvije vatre i graničara.
Trčanja nikad dosta
Ali uvijek i za sutra dosta osta.

Loptu nije imao svatko.
Ako ju imaš ti si glavni,ti drmaš.

E, napraviti top od blata,
Najbolji, najglasniji
Morao si biti majstor tog zanata.

Kupovnu igračku imala nisam.
Napravila sam lutkicu, od krpice bijele,
A tintoblajkom nacrtala usta,nos,kosu,
Obrve i oči plave, blistave.

Neću zaboravit štrik za skakanje,hulahop,
Bose noge, livadu, kiseljak, koprivu,
Bare, kanale i punoglavce,
Visibabe i cica mace.

Ako smo avanturu htjeli
Otišli smo do “Šumice”,
Skrovište?? Perice Tamburice.
Dugo ostajali nismo.
Brzo bi se razbježali „ Kud koji , mili moji.“

A, snijeg , ta čarolija.
Iščekuješ. Šapćeš:”Sveta Kata, snijeg za vrata.”
Dođe. Vrisak, cika, sreća.
Ne mariš što gumena čizma curi,
Što nožni palac kroz rupicu viri. Pati.
Moli:”Brzo u kuću se vrati.”
Obadnište je tu bilo,ali ne za moju klasu.
Nikada unutra bila nisam
Te ljepote bile su na glasu..
Dvorište, ljuljačke, klackalice, ringišpil,dječji san.
Iza kapije,pod ključem po propisu
Ali nas zaustavili nisu.
Imali smo prolaz tajni,
Kroz živicu, ispod žice za užitak bajni.

Vrlo rano kao dijete shvatila sam jedno
Da je znanje važna hrana,
Trebamo ga svakog dana.

Mnoge riječi moje
Za današnie mlade su strane , nepoznate,
Kao i meni danas njihove,
Razumljive gdje koje.

Učili me o Mađarizaciji.
Danas bi trebali mnoge Hrvate
Učiti o Engleskozaciji.
Što je bolje? Ništa.
Rekao bi čika Pišta.

Trava nije zelenija na tuđoj strani.
Najljepša je riječ na našoj,hrvatskoj grani.

Moja lijepa Kolonija_Šećerana,
Nekada savršeni raj,
Zbog pohlepe u raspadu,
Doživljava žalosni kraj.

Jedno je važno,nitko i ništa
Promijeniti ne može ljepotu tog vremena,
Mog milog spomena.

Nemože se kupit, ne da ga itko hoće,
Osobna je stvar.
Moje bogastvo,
Moje djetinjstvo.

Ruža Bučak