Sve što se dogodi jednom, ne mora se više nikada ponoviti, ali sve što se dogodi dvaput, dogodit će se i treći put! U svjetlu te mudrosti, najavu treće premijere Mrak teatra ‒ komedije Romeo i Julija ‒ publika je mogla shvatiti isključivo kao izazov i kao provokaciju; izazov da se ponovno za predstavu Mrak teatra traži karta više, a provokaciju svima upućenijima u veličinu Shakespeareova djela. O 400. obljetnici njegove smrti postaviti na daske jedno od najpoznatijih i najinterpretiranijih djela svjetske književnosti, naizgled se čini kao prevelik zalogaj za amatersko kazalište. Za neka druga amaterska kazališta ‒ možda, ali za Mrak teatar… nikako!
Svjesnim pretjerivanjem i karikiranjem osnovne Shakespeareove priče te njegovih izražajnih sredstava, Elvira Lučić napisala je i oblikovala briljantan tekst u stihovima koji savršenom preciznošću secira hrvatsku svakodnevicu. Romeo i Julija u svojim su se „romantičnim“ razgovorima tako dotaknuli brojnih aktualnih tema: salmonele, zabranjene ljubavi, seoskoga mentaliteta, selidbe u inozemstvo, ali i modernoga života mladih te svih poroka i izazova koje taj život sa sobom nosi. Zbog potonjega, iako parodija kojoj je cilj nasmijati i zabaviti publiku, priča o Romeu i Juliji „po županjski“ ipak nije skrenula u banaliziranje velikoga Shakespearea, nego je, upravo suprotno, zadržala prosvjetiteljsku sastavnicu koja se u književnosti i u kazalištu itekako očekuje, bez obzira na žanr.
Tri „stupa“ Mrak teatra ‒ Elvira Lučić, Andrijana Cvitanović i Darko Avramović ‒ iako u sporednim ulogama, obogatili su i ovu predstavu svojom genijalnom glumom i plesom, ali još je važnije da su i ovaj put, baš kao svi veliki „učitelji“, u prvi plan stavili mlade glumce, srednjoškolce, među kojima su briljirali Toni Leaković u ulozi Julije te Marko Kučinić u ulozi svećenika, a s posebnim je šarmom svojoj ulozi Romea pristupio Petar Galović.
Pomalo zavidni na energiji, entuzijazmu i volji kojima nas oduševljavaju Mrakovci, pitamo se: u čemu je tajna? U maniri Shakespearea koji je rekao da „glupan za sebe misli da je mudrac, a mudrac za sebe znade da je neznalica“, Mrakovci su osmislili ovaj projekt nepretenciozno, za sreću, zadovoljstvo, zabavu i ispunjenje prvenstveno sebi, karikirajući pritom svoje vlastite (ne)zgode u kojima se prepoznaje i publika. Upravo u činjenici da smo svi mi u publici u svojoj okolini prepoznali Julijina oca kao „ćaću“ nezadovoljnog sinovim ili kćerinim ljubavnim izborom ili Romeovu i Julijinu mamu kao príje koje se nadmudruju čije je dijete bolje, ljepše, pametnije ili školovanije i sve to začinjeno pjesmom, plesom, dobro osmišljenom i izvedenom scenografijom te kostimima svima nam drage tete Eve, leži tajna uspjeha dovitljivih tekstova i šarmantne glume Mrak teatra na čijim se predstavama dobro raspoloženje i pozitivna energija mogu doista opipati. I dok god je tako, dragi Mrakovci, dolazit ćemo na vaše predstave opet, i opet, i opet…
doc. dr. sc. Ana Mikić Čolić
