Revizija europske Direktive o upućivanju radnika koja je u svibnju srušena odlučujućim hrvatskim glasom vratila se s dorade Europske komisije, ali predloženi sadržaj nije promijenjen. Izmjenama Direktive 96/71/EZ uvodi se među ostalim pravilo da tvrtke iz jedne članice koje posluju u drugoj članici EU-a svoje radnike moraju plaćati jednako tamošnjim radničkim plaćama. To konkretno za hrvatske tvrtke znači – ako pošalju radnike na rad u, primjerice, Njemačku, moraju im isplaćivati plaće kakve imaju njemački radnici koji obavljaju isti posao. Kako je riječ o puno većim plaćama nego u Hrvatskoj, to je dobra vijest za radnika, ali ne i poslodavca. Mnogi od poslodavaca stoga će u puno manjoj mjeri prihvaćati poslove u inozemstvu jer im neće biti isplativi, a mnogi će radnici, prijete poslodavci, zbog toga ostati bez posla. Po statistikama je riječ o čak 27.000 hrvatskih radnika.
Ana Milićević Pezelj, izvršna tajnica za socijalni dijalog i javne politike Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, kaže kako se barata krivom brojkom: “Taj se broj (preciznije: 27.556) zapravo odnosi na ukupni broj upućivanja iz Hrvatske u neku od zemalja Europskog gospodarskog prostora (tri zemlje članice EFTA-e – Island, Švicarska, Norveška te zemlje EU-a) 2014. godine. Pri tome je pojedini radnik mogao biti upućivan na rad više puta. Dakle, radi se o manjem broju radnih mjesta od onoga koje spominju hrvatski poslodavci i političari”.
– Savez samostalnih sindikata Hrvatske podupire prijedlog revizije Direktive i odluku Europske komisije da odbaci proceduru “žutog kartona” koji su joj dodijelili nacionalni parlamenti 11 država članica i tako djelovali protiv interesa svojih radnika – rekla je za Faktograf Ana Milićević Pezelj pojašnjavajući: “Mi zagovaramo pravednu konkurenciju i poštovanje prava radnika na temelju načela nediskriminacije, dok poslodavci tvrde kako se načelo nediskriminacije ne poštuje ni na nacionalnoj razini pa zašto bi na razini EU-a. Revizijom bi se u Direktivu uvelo pravilo prema kojem bi radnici privremeno upućeni u neku od zemalja EGP-a radi pružanja usluga trebali biti plaćeni kao i domaći radnici, a ne na razini minimalne plaće, što bi spriječilo daljnju eroziju radničkih prava.” E.Soudil
