U njoj se može naći obilje podataka o svim društvenim organizacijama i cjelokupnom društvenom i gospodarskom životu Štitara. Monografija se može pribaviti kod predsjednika LU Sokol Štitar, Franje Oršolića i člana Izvršnog odbora udruge Pave Debaka. Cijena je 100,00 kuna. Možete i na mobitel: Franjo Oršolić 098-787-697
Uz monografiju; Pohvala lovu
Lov je najstarija čovjekova djelatnost, bio je uvjet preživljavanja i opstanka čovjeka u surovom prirodnom okruženju. Čovjek je lovio kako bi jeo i preživio.Upravo kroz lov počinje uspon ljudske vrste.Znalci kažu kako je lov prva gospodraska djelatnost čovjeka, iz lova se razvila religija. Lovljene životinje bile su predmet obožavanja. Iz lova se razvila i umjetnost, do danas su sačuvani veličanstveni primjeri pećinskih slikarija lovnih životinja.Nadalje i govor se razvijao iz potrebe komuniciranja lovaca tijekom lova.Lovci su komunicirali i pomoću misaonih simbola-oznaka. Tako je znak strelice smjera → nastao iz lova i rezultat je lovačkog razvojnog puta cijelog čovječanstva.
Povijesne crtice o Štitaru i lovstvu
Okolica Štitara naseljena je od pradavnih vremena dokazuje to lokalitet na rudini Poloji gdje se nalaze ostaci naseobine iz kamenog doba. Lokalitet je tek zabilježen, međutim nisu provedena ozbiljna arheološka istraživanja. Šume i vode pružale su tim drevnim „Štitarcima“ obilje lovne divljači i ribe. U to doba lov i ribolov osnova je za preživljavanje pa su ljudi za svoja boravišta birali upravo takva mjesta.
Dalje kroz povijest na rudini Repovac-Sitno nalaze se ostaci naselja iz 8. st.p.n.e, iz Željeznog doba a pripadalo je tzv „ kulturi polja sa žarama“. Pronađeni su mnogobrojni ulomci keramike i ostaci raznoga oruđa i oružja kao i ostaci keramičkih utega za mreže. Lov i ribolov su i tada bili važan izvor hrane za te ljude iako se u to doba uzgaja stoke i obrađuje zemlja.
U antici na ovaj prostor dolaze Rimljani, na rudinama Zablaće (oko groblja), Crne grede, Sitno i Stari gaj pronađeni su rimski novčići, fibule, svjetiljke te mnogobrojni keramički ulomci. Valja spomenuti i ostatke drevne rimske ceste u rudini Rastevci i Komarevo te ostatke plovnoga puta između Save i Dunava koji se pruža preko rudina Sitno i Komarevo.Lov i ribolov i za vlasti Rima bili su važan izvor prehrane za mjesno stanovništvo.
U pisanu povijest Štitar ulazi krajem 15.stoljeća. Spominje se u tri dokumenta iz 1491, 1496. i 1506. godine kao kmetsko selište feudalnog posjeda Gradište i Kostroman.U to doba lov je povlastica feudalaca što ne znači kako kmetovi nisu lovili, bolje reći krivolovili. Ulov divljači prilika je za poboljšanje tada oskudne svakodnevne prehrane.
Štitar bilježe i Turski porezni defteri sandžaka Srijem iz 1565-70 godine kao Ištitar. Selište prema zapisu ima 9 kuće-gospodara – poreznih obveznika koji su porez plaćali nekom lokalnom turskom spahiji.
Povijest suvremenog Štitara počinje oslobođenjem od Turaka i uspostavom Vojne krajine na samom početku 18.stoljeća. Sa starih geografski karti razvidno je postojanje dva sela, Stari Štitar na vrhu Buruma (ranije bilježen kao Szasz Csitar ) i selište sa mjesta današnjeg groblja ( nazivano Csitar, Zablatya ili Bogac ). Kroz povijest zabilježena su još neka selišta sa šireg područja Štitara pa se još spominju Hrastovac (na rudini Vrtlak) i Repovac (na rudini Sitno) a u tradiciji spominje se i selište Torinci u rudini Rastevci. Kada je 1760-70 izgrađen prvi savski nasip stanovništvo navedenih selišta preseljava se na današnje mjesto. Štitar ostaje u sustavu Vojne krajine sve do njenog ukidanja 1873. godine.
Crtice o lovstvu u Vojnoj krajini
Pravo na lov u Vojnoj krajini imali su samo krajiški časnici, dok obični „prosti“ graničari to pravo nisu imali dapače lov je bilo strogo zabranjen. No za neke graničare, strastvene lovce to nije mogla biti zapreka osobito što su kod kuće imali vojne puške. Obični puk je na zabrane i ograničenja odgovarao krivolovom. Nikakve mjere nisu ga mogle potpuno spriječiti. Zakup na lovišta u Vojnoj krajini uvodi se 1772. godine a zakupnici postaju carski časnici.
Zakup lovišta zakupnik je plaćao regimenti. Prosti graničari mogli su uz naknadu dobiti dozvolu za lov od zakupnika lovišta ali u lov nisu mogli nositi vojničke puške već su za lov morali nabaviti posebno oružje za lov. Luksuz plaćanja dozvole za lov i nabavku lovačkog oružja moglo si je priuštiti vrlo malo običnih graničara. I dalje je krivolov bio glavna alternativa. Krivolovilo se postavljanjem zamki a na udaljenim mjestima od naselja i vojničkim puškama. Lovačke pse graničari nisu smjeli držati, bila je to privilegija povlaštenih „Osim gospode oficira i misnika ne smije nitko lovačkog psa držati“ a ako bi se tko ipak drznuo kumpanija naređuje da se takvi psi „imadu potući“ a njihovi vlasnici kazniti.
Vojno-krajiški časnici, zakupnici lovišta, organizirali su lov za ondašnju društvenu elitu. I prosti graničari sudjelovali su u njemu ali samo kao pogoniči.O gospodskom lovu u Štitaru govorilo se prilikom kanonskog posjeta Štitaru velikog biskupa Strossmayera. O tome piše Glasnik biskupije Đakovo iz 1875.
„U Štitaru nema duhovitosti babogredske; ali ima žalbe za soldačijom; pa više svile i dukata. Stoga im možda od nenavidnosti Gundinke pjevaju;
„Štitaruša kosu kuštra
U Županji kad je muštra
Ubiju je puti u vezenih skutih“
Kad sam se čudio gizdi i raskoši toj kod svinjarica „Ne čudite se“ šapnu mi na uho moj vještiji drug „ovde ima dosta grofovske krvi “! – „Grofovske krvi“? – „Da“ Štitar izim vojničke blagodati uživao je u starije doba i milostive posjete grofova slavonskih koji bi se amo zalićali u lov.“
Što se to točno lovilo u to starije doba zapis ne govori, no sigurno se radilo o atraktivnoj lovnoj divljači. Zašto bi ta spomenuta gospoda inače dolazila baš u Štitar osim možda zbog …….. Zapis sa posjete biskupa Strossmayera bilježi još jednu zanimljivost; tadašnji kapelan bio je lovac, nažalost ime mu se ne spominje:
„Soba ljepušnog kapelana, i ta ima svoj značaj; o jednom zidu pobožne slike,spominju svećenika, puške i jankesi o drugom, zovu lovca“.
Povijesni zapisi spominju i lov na vukove. Vukovi nisu trajno obitavali u slavonskoj Posavini već su se tijekom oštrih zima, u potrazi za hranom spuštali sa bosanskih brda i prelazili smrznutu Savu. Pravili su veliku štetu napadajući nezaštićenu stoku a znali su napasti i ljude. Radi zaštite kumpanija organizira lov na njih. Naravno i u tome lovu sudjelovali su graničari, uglavnom kao pogoniči.
O vukovima se u Štitaru sačuvala usmena predaja. Tako je moja prabaka Anica spominjala jednu zgodu vezanu uz dolazak vukova.
„Jedne hladne zime selom je neko trčao i na sav glas vikao „Idu Vuccciiii . Ljudi zatvoreni u svoje kuće razumjeli su to kao „idu Turci“ , nastala je panika, no sve se vrlo brzo smirilo kad je ustanovljeno da se radi samo o vukovima.“
Za život uz granicu sa Turskom takva vijesti značila je vrlo realnu opasnost. Po razvojačenju Vojne krajine 1873. godine i uspostavom Brodske imovne općine formiraju se lovišta i daju u zakup. Dozvola za lov dostupna je i mogla se kupiti u sjedištu Imovne općine u Vinkovcima. No mnogi nisu marili za dozvole već su nastavili po staroj navadi krivoloviti. Upravo je začuđujuće koliko su društvene elite tijekom povijesti pokušavale lov privilegirati i isključiti „malog čovjeka“ iz njega.
Ta praksa nažalost nastavlja se i danas. Na tome tragu štitarski lovci ostali su bez najboljeg djela svoga lovišta. Pitam se da li na tu nepravdu odgovaraju kako su kroz povijest odgovarali obespravljeni zaljubljenici u lov.
Mato Dominković
prosinac, 2014.
mato.dominkovic@skole.hr
