Pjesničkom programu nazočili su, uz mnoge goste, autor Ilija Užarević, interpreti njegove poezije: prof. Dubravka Bilić, prof. Branka Budimski, prof Ivana Marić, učitelj Jakob Horvatović, Marko Mišković, Manda Bušić, prof. Ivan Galović koji je stihove pratio zvucima samice te domaćin preč. Ivan Varoščić.
Manifestacija je bila posvećena rodnom selu pjesnika – Gundincima. Zbirka pjesama pod naslovom „Obazri se“ govori o nekadašnjem načinu života i stvarnosti koja nas okružuje. Autor zagovara tradicionalni sustav vrijednosti temeljen na katoličkim i univerzalnim postulatima: obitelji, vjera, jezik i narod. Nakon bogatog programa gosti su imali priliku kušati i autohtone gundinačke specijalitete.
U našoj rubrici Ljudi, djela običaji, predstavit ćemo njegovu zbirku, i osvrte nekih ljudi na Ilju i njegova djela.
„OSAKAĆENI SMO ”
Kast ćete čime, ge i štaj nam osakaćeno ?
Pa evo probat ću kast na svoj način, odnosno opisat.
Želja mi je bila, pisajuć prvu knjižicu „ MOJA SJEĆANJA I ZAPISI “, pa i vu, da nam se to ne izgubi u nepovrat, nješta od tog ostavit i našoj đeci i drugim naraštajima. Nisam slutio da ću “dirnit“ tom knjigom njeke druge ljude koji nisu dio moji’ sjećanja.
Današnje vrime me uznemirilo, zabrinilo, uvatio me stra’ kud mi to odosmo?
Pa reko sebi….
Obazri se
Žega,
Sparina,
Vjetrovi,
Zima,
Sjeti se,
Obazri se….
A ljudi oko mene pročitali moju knjižicu i rekli mi: „ Daj nam Ilja još onog života”.
Naš govor, izričaj se posve zaboravio, izgubio.
Malo ko više pripovida nako kako su naši đedovi, bake očevi i mame govorile. Malo ko više kaže “ge“, “štaj“ , a po takim ričima su nas pripoznavali i bili smo znani na daleko.
Danas se održavaju razne kulturne manifestacije, pa i simpoziji, ge se proba govorit našim govorom. Al mislim da je to sve umjetno, “zamotano u celofan”, upotrebito samo za tu priliku.
Mišljenja sam da su njeki ćeli pripovidat “gospodski”, stiđeli su se svog govora. Svi su znali da si sa sela, jer se samo nod tako pripovidalo. Puno je pridošlica došlo u Slavoniju koji pripovidaju posve drukče ( Bosna, Lika, Zagorje, Dalmacija, Ercegovina ).
Ubi nas sve prisutnija bila kuga, puno neoženjenog i neudanog svita, no štoj se poženilo, a i prije ženidbe, posebno mladi svit otišo sa sela, jer se vodila loša politika prema selima.
Učitelji nisu njegovali i čuvali naš govor i običaje, pa su strmoglavo nestajali. Evo vam ‘va knjiga nek bude moj mali doprinos, kako nebi baš sve otišlo u zaborav!
Jer je bitno da znamo ko smo, odakle smo a pogotovo da se toga ne stidimo, već da nam je to dika i ponos!!!
ILIJA ILJA UŽAREVIĆ
O STVARALAŠTVU ILIJE UŽAREVIĆA
Čitajući literarno stvaralaštvo Ilije ili Ilje Užarevića Đuričina, vratile su mi se misli u djetinjstvo najljepših doživljaja u našim Gundincima. Oživjele su slike sadržaja gundinačkih svatova, svinjokolja, velikog kirvaja na Pavlovo, državnih obaveza ili pljački, tjeranja naših roditelja u seljačku radnu zadrugu, zatvaranja u podrum općine, tjeranja omladine na dobrovoljne radne akcije, elektrifikaciju sela, gradnju zadružnog doma i prve kino predstave za koje je struju stvarao generator kojeg je pokretao traktor i dr.
Dio toga je nadahnuto opisao naš Iljo Đuričin, poštivajući zavičajni govor. Posebno je lijepo i osjećajno opisao svoju obitelj iz vremena svog djetinjstva.
Preporučujem interpretaciju i predstavljanje svog stvaralaštva u sredstvima javnog priopćavanja (TV, radio postajama), na svečanostima i u školama gdje se čuva, njeguje i interpretira zavičajni govor.
Mr.sc. Marko Varzić, prosvjetni savjetnik u
mirovini, Slavonski Brod, Hvarska 81
MIŠLJENJE MARIJE BUBE VARZIĆ
Veoma dopadljiv zapis o vremenu prošlom, poodmaklom. Toliko dalekom da se više ne može vratiti i toliko bliskim da ga se još sa sjetom prisjećamo.
Čovjeku se uvijek nekako čini da je prije bilo bolje, zato nas ovakvi tekstovi raznježe. Iako se u prvom iščitavanju ne vidi, ovo su veoma snažne impresije čovjeka čiji su korijeni slavonski. Pa taman da je kroz život prošao poput njegova Hrasta, nije se dao i nije se sebe odrekao.
Precizne slike iz seoskog života kao da su snimljene nekim čudesnim fotografskim aparatom koji je svaki detalj zabilježio objektivno, ali je kroz tu objektivnost protkana ljubav. I hvala Bogu da postoje ovakvi autori koji čuvaju uspomene za sve nas koji bi se trebali sjećati.
CRVOTOČINA
Običajno je bilo da se ljudi i žene, kad prođu radni vik, pripremaju za odlazak s ovog svita na naj. Dio ti priprema bilo je i pripremit si škrinju. Nju su čuvali u kakom kućaru, tavanu ili već prigodnom mjestu.
Njeki đedovi su sami sebi pravili, a nema koji nisu bili vješti u pravljanju pravili su majstori tišljeri. Njekad su i one bile na mete nas đece, pa smo puno put i sami legli u nju.
Tako je svoju škrinju čuvo i moj dida Jozo, očev stric. Bio sam kod njega i ko dite razgledo slike po duvaru. Imo je veliku sliku Matije Gupca, kad su ga okrunili i vezali ga za smaknuće. Pito sam đeda zašto su ramovi slika usrani od muva, jer su po njima bile sitne točkice, koje su sličile tome. “E, moj sinko, ni to od muva, to su crvi”. Ni mi bilo baš jasno, al smo otišli u sobu ge on uz toplu peć provodi dane. Ponudio mi je šamljicu, al je reko: “Pripazi da se ne rasklopi”. Vidio sam i na njoj točkice, a i rupice kroz koje su mogli proć crvi.
Pripovido sam s njim, a onda sam krenio doma. Izlazeć iz kuće, uvatio sam se rukom za tištok vrata, a no prašina na rukama. Spazio je i đed da sam počeo otresat ruke. “Crvotočina”, promrmljo je, a onda me ispratio do kapije te otišo opet u kuću. Osto je sam.
Nakon njekog vremena, umro je. Bio sam na sprovodu, žo mi je bilo zadnjeg đeda, koji je iz dadine familije.
Na kraju sprovoda, pogledo sam grob, prikrstio se i otišo sa groblja ko i drugi.
Dolazeć u Gundince iz Županje, sto sam na groblje i ošo na njegov grob, koji se vrlo brzo slego.
Znanac na groblju mi reče: “Rano se slego, siguno ni škrinja bila rastova”.
Bila je rastova, al su crvi u kućaru napravili svoje, a crvi u zemlje svoje.
ČUDNO
Nješta se čudno događa nama,
Ni familija nam više nĩ znana.
Svi naši rođaci i starci
Postali su međusobni stranci.
Malo se više ko posjećuje
I dogodovštine razminjuje.
Ni komšije se dobro ne znaju,
A kamo da se često viđaju.
Jedni od drugi ko da bježe,
I rano se u krevet liježe.
Prave se da to nisu znali,
A vrata od kuće su zaključali.
Više niko nikog ne treba
I ko da jedan drugog vreba.
Ljudi se boje i svoje sjene.
A zašto, pitate mene?
DUDA
Staro naše slavonsko drvo –
Za pravit burad ono je prvo.
Žutu boju u njem rakija dobije
Pa do zadnje kapi ona se popije.
Bila je crna, bila il morgovana.
Sazrele – jeli smo svakog dana.
Crne su usta i jezik farbale,
Po rubine il gaćama fleke su ostavljale.
Đedovima za rakiju smo i’ kupili
I od njih koju banku za to dobili.
“Dudovaču” od nji su pekli;
“Dobra je”, uvik su poslje rekli.
Sad duda malo ima
I jeza me njeka prožima,
Jer od dude nema više ni kolca.
To bi moglo zadesit i Šokca.
Sad dudu niko više ne sadi,
A ne žene se ni naši mladi.
JEZA
Sumorno nebo.
Noć.
Čemerno podneblje.
Mrak.
Gusta magla.
Tama.
U sela i gradova bila kuga.
Nige nikoga.
Okolo nas kruže crne vrane .
Nelagodnost.
Stigle nam savure.
Zebnja.
Olujni vjetrovi.
Pribojavanje.
Pasje vrućine.
Neizvjesnost.
Vode pune žabokrečine.
Nema svježine.
Zjev u vode.
Kud čojek to ode???
KOKORUZI
U no vrime, kad sam dite bijo,
Pod plug il motiku on se sijo.
Ni bogzna kako klijo,
Pa taki slabo je rodijo.
Iz zemlje kad je izišo,
Brzo ga je korov obišo.
Plugom i konjem smo ga proarali,
A onda motikom okopavali
Puno put je požutio
Jer ni gnojiva on dobijo.
Do pečenjaka kad je dospijo,
Koji klas bi se onda otkinijo.
Onda smo i’ kuvali il pekli.
“Fini su ” – svi su poslje rekli.
Pa i nje smo sjeckali svinjama,
Bilo i’ je i njima i nama.
Kika se osušila i oni sazreli,
Rukama smo nje zorom trgali.
Uvečer se kokoruze na tavan dizalo,
Veselo komušalo, poslje zapjevalo.
A sad svako zrno iz mašine nikne,
Nikako da se Šokac na to privikne.
I ono je svako ofarbano,
Ko da je valjkom molovano.
Čudni su svi ti otrovi i farbe,
Jer od nji crkaju leptiri i žabe.
Ge-emova i pesticida u njima ima,
Kokoruze sasicaju i na njivama.
Njekad su postojali crveni i bili,
A sad su žuti ko da su se razboljeli.
Kad rode, cinu mu ruše
I Šokce financijski jako guše.
Kad ga nema, kad slabo rodi,
Uvezu ga, to njima godi.
Na njiva se opet kokoruzi njišu
I o njima se opet pjesme pišu
