Zbog karaktera svoje poezije u bivšoj je Jugoslaviji kažnjavan i proganjan. Na kraju je morao i napustili hrvatsko tlo. Nakon izdržane kazne 1976. ilegalno emigrira u Kanadu gdje je i dalje politički i društveno aktivan. Oženjen je i otac sam dva sina: Andrije i Marinka. Domovinski rat i borba za hrvatsku samostalnost ponovo ga dovode u domovinu koju u posljednjih nekoliko godina češće posjećuje.
No kako sam kaže premda se osjeća zaboravljen, neprihvaćen, a samim tim i ponižen od države za koju se nesebično žrtvovao i čije je uskrsnuće neizmjerno priželjkivao, ipak uz prilično osobno žrtvovanje, te uz razumijevanje i pomoć određenog broja neposustalih domoljuba, nastoji dati što veći obol u revitalizaciji hrvatskog domoljubnog spisateljstva.
Autor je dvadesetak zbirki domoljubne poezije. Donedavno se znao češće javljati i sa proznim radovima i člancima, pretežito u Večernjaku, Fokusu, a desetak godina ranije i u Danas-u. Bez ustručavanja i uvijanja govori o svojim osjećajima prema rodnoj zemlji, duboko vezan za nju iako je zbog Hrvatske i sam prilično izgubio i propatio.
Ovo su neke od njegovih pjesama.
BOŽIĆ U TUĐINI
Dok noćas sjedim pored bora,
Ne spava mi se, a već će zora,
Slušam hučanje Jadranskog mora,
Cvrkute ptica s istarskih gora.
Osjećam miris ličkih borika,
Primorskih dražesnih omorika
I lijepih dalmatinskih maslinika
Te palmi s otočkih krajolika.
Na mome boru kuglice sjaje,
Tužan ih gledam uz uzdisaje,
Grč me steže, teško mi postaje,
Vino me krjepi, snagu mi daje.
Umor me hvata i san mi prijeti,
A pogled luta, kroz Zagreb leti,
Zora je svanula, blagdan je sveti,
U mislima su mi zagorske kleti.
Kroz prozor zurim u daljinu,
Mislim na Međimurje i Moslavinu,
Prkosne Bosnu i Hercegovinu,
Pa uzeh u ruke violinu.
Htio bih svirati, ne znam kako,
Strune su stegnute prilično jako,
Ipak ću pokušati kako-tako,
Makar to bilo naopako.
I dok violina tužno cvili
Uza me vjetrić s Korduna mili,
Cijeloga su me natkrilili
Mirisni prigorski karanfili.
Moradoh odustati od sviranja
Crkveno zvono glasno odzvanja,
Na vidiku mi uto slika izranja,
Na njoj su Konavli i Baranja.
Potom milujem na ormaru
Crven-bijelo-plavu zastavu staru,
Suze mi cure, ruke ih taru,
Šaljući pozdrav Gorskom kotaru.
Svijeća na boru svečano gori
Kao da s njim nešto zbori,
Premda me žalost pritišće mori,
Zapjevao sam o Zagori.
Onda sam otiš’o malko napolje
Ne bi l’ mi možda bilo bolje
I upirući pogled gore-dolje,
Ugledao sam Turopolje.
Kasnije prošetah oko kućerka,
Jer su mi trebala dva-tri iverka,
Pa se sjetio lijepog Žumberka
Tog dragocjenog našeg primjerka.
Misleći nešto o ravnom Srijemu,
Osjetio sam čudnu, silnu tremu,
Začudio se koječemu,
Postao bijesan prema svemu.
Ali nikoga strah mog bijesa nije,
Zato me nitko i ne razumije,
Već mi se mnoštvo cinički smije
Što sanjam draži Slavonije
Dan je odmak’o, spušta se veče,
Duboki uzdasi kroz sobu ječe,
Kuglice na boru tiho zveče,
Još jedan Bozic, eto, proteče.
NEK VAM JE SRETAN BOŽIĆ!
Kasna je večer, prilično mi se drijema,
Zato izađoh na zrak ispod staroga trijema,
Pa u mislima ugledah zvonike Betlehema,
Ponoć je blizu, svečanost nam se sprema.
Ljudi se vesele i u povorke skupljaju
Mjesec ih miluje, a zvijezde pozdravljaju
Uz pjesmu, molitvu, radosni u zagrljaju,
Dolazak Božića sa čestitkama si javljaju.
Misleći o tomu, zastadoh pokraj prozora,
Sjetih se slavonskih njiva i ličkih izvora
Kordunskih potočića, zagorskih gora
Zagrebačkih trgova i Jadranskoga mora.
Na um mi onda padoše baranjski ribnjaci,
Međimurske livade, podravski pašnjaci,
Dalmatinski maslinici, prigorski voćnjaci,
Bosanski šljivici i srijemski strnjaci.
Snuždio sam se tada, zgrabio bokal vina,
Pred očima mi iskrsla zelena Moslavina,
Dalmatinska Zagora, Primorje, Banovina,
Te Gorski kotar, Istra i Hercegovina.
Razmišljajući nijemo kanule su mi suze
Što drugo u tuđini uživam okrutne uze,
Potamnijele su mi ikone i utihnule muze
Kada mi domovinu zlosilje oduze.
Da, ostadoh bez nje daleko od svoga roda
Božiće zato slavim ispod stranoga svoda
Iscrpljujem se radeći, a ne ubirući ploda,
Tek se uokrug vrtim na putu bez prohoda.
No, ne čudi me ništa, naviknuo sam gubiti
Jer što god sudbina odluči, to će se i zbiti,
Tko zna, možda će mi prepreke produbiti,
Pa nikad više neću u svojoj Hrvatskoj biti.
Neće mi bit svejedno obistine li se slutnje,
Ali ću sakriti tugu, prekriti velom šutnje,
Trpjeti preostala mi ljeta bez truna ljutnje
I zadovoljan usnuti čim sva protutnje.
Mukotrpno je živjeti u svijetu pohlepnika,
Bez roditelja, rodbine prijatelja i poznanika,
Zbog toga preplačem vrijeme praznika.
Sretan vam Božić od vječnog prognanika!
Naše uloge su završene, uspješno smo ih odigrali,
Pomažući vas zdušno kad vas je nesreća snašla,
Sada smo svakome suvišni pa ste nas odgurali,
Za nas se nije, kod vas, ni topla riječ našla.
Kad su vas četnici napali, bili ste goloruki tada,
Niste imali vozila, streljiva, oružja, čak niti odora,
Na vjetrometini ste se zatekli, napuštala vas nada
Da ćete se spasiti od krvožednih bijesnih čopora.
Mjesto za mjestom je padalo, množila se zgarišta,
Srbi vas nisu zalili, nemilosrdni su bili,
Želi su uspješne žetve, ispražnjavali vam skladišta,
Jedne su s ognjišta otjerali, druge na njemu ubili.
Rušili su vam tvornice, oteli tvornička postrojenja,
Nastojali prigrabiti što god ste, ljudi, imali,
Htjeli zauzeti Hrvatsku za se i svoja pokoljenja,
Bez sažaljenja su vam posjede otimali.
No, iz tuđine su prognanici odlučno uz vas prišli,
Pružajući vam pomoć mnoštvom načina,
Premda su zbog nje cesto opasnim stazama išli,
Međusobno nas je spajala nesretna domovina.
A danas, primjećujemo, nepoželjni smo vam svugdje,
Niste nam voljni pružiti, bas nigdje nikakva kutka,
Iako, zaboga ljudi, nemamo domovinu drugdje
I naša hrvatska nas, Bože, kao igračke šutka.
Dokazujete nam bahato što nismo mogli slutiti,
Svud postupate s nama gore neg’ s dušmanima,
Budite uvjereni da se nećemo ljutiti
Ako se možda sutra ponovno zbratimite s njima.
Silno vam nedostaju pa zato plačete zbog njih,
Dozivate ih k sebi, dodjeljujete im imanja,
Zbog podlih nakana i ciljeva sumnjivih,
Zabrinjavajuća su vaša današnja postupanja.
No, dok se udvarate njima, nas nitko ne sažalijeva,
Namijenjene uloge – odigrane su. Gotove!
Valjda se zbog toga u hrvatskoj više ne pjeva:
“Hej Hrvati, Hrvatska vas zove”.
Ali neka vas, nastavite nadalje uživati,
Međutim, mi smo umorni od vaših spekulacija,
Potrudite se što češće svakome (do)kazivati
Koliko vam je mrska “neprijateljska emigracija”!
Pavao Jelović,
Saskatoon, 29. lipnja 2003.
Salmoni
Navodno je znanstveno dokazano da u cjelokupnom zivotinjskom carstvu ribe imaju najmanju kolicinu mozga. Imajuci u vidu tu znanstvenu tvrdnju racunam da ni znanstvenici nisu bezgresni. Nemojte se zacuditi i odmah me kuditi zbog ove moje bahatosti vec izvolite pogledati primjer:
U Kanadi su mozda najrasprostranjenija i najcijenjenija riba salmoni (lososi). Ima ih nesto preko deset vrsta koje se medjusobno razlikuju se po velicini i tezini. Zivotni vijek im je tri do pet godina. Hrane se planktonima. Izlegu se u slatkim vodama, u uscima potoka ili rijeka.
Cim malo ojacaju napustaju mjesta u kojima su se izlegli i u potrazi za hranom odlaze u hladna mora. Znaju doploviti cak do Greenlanda gdje provedu veci dio zivota. Kad predosjete da im je smrt blizu odlucuju se na povratak u svoje potoke ili rijeke. Zenke u njima izlegu jaja, muzjaci ih oplode, a nekoliko dana poslije oplodnje, oboji ugibaju. Znaci, na tako dugacak put polaze kako bi na istim mjestima na kojima su izlegli ostavili podmladak i poslije toga pomrli.
Medjutim, cim se primaknu obali Aljaske ili Kanade, ljudi ih na mnostvu mjesta s razapetim mrezama i postavljenim udicama docekivaju, love ih, tj ubijaju Neki to cine radi lakomosti, neki radi novca, a neki bogme radi dosade i zabave.
Jedan dio salmona na vrijeme primjeti postavljene zamke i prepreke pa se brzo okrece natrag prema polazistu. Jedni uginu na putu do njega, drugi na njemu.
I sada, ako ove malomozdane ribe osjete u zivotnom predvecerju zelju da se skrase tamo gdje su potekle, zacudjujuce bi bilo kad velemozdani ljudi nebi. Ili pak, mozda i oni osjete tu zelju sto su malomozdani kao i ribe.
Rekao sam da ribama povratak sprjecavaju ljudi, da. E vidite, tu je razlika, ljudima ga sprecavaju neljudi.
Sanjao sam domovinu dok se nisam probudio,
Govorio da je lijepa jer je nisam poznavao,
Ipak sada, priznajem vam, netko me je za(b)ludio,
Cio zivot, tek uvidjeh, besciljno sam prespavao.
