Netko je jednom rekao: “Pisati o ljudima je teško, a pisati o dobrim ljudima je najteže.” i to je puka istina, jer se pisac uvijek boji da ne zaboravi nešto važno ili da nije rekao sve o toj osobi. Tako je trenutno i meni, ali uprkos tome vrlo sam se veselio sa ovim susretom i razgovoru s Jasnom.
Jasna Matija Sabljo je jedno od najzvučnijih imena županjske Posavine, i jedna od najzaslužnijih osoba za promociju grada Županje, kulturne baštine ovog dijela Slavonije i njenih žitelja. Kroz svoje radne početke na radiju u ratnom Orašju koji je bio tada vrlo rado slušan i u Županji, bila je velika moralna podrška žiteljima s obje strane Save. Kasnije kao dopisnica HTV-a gotovo svakodnevno šalje vijesti i izvješća iz Županje na ovaj državni medij. Trenuto radi na Vinkovačkoj televiziji i između ostalog uređuje vrlo popularu emisiju “Život piše priče” sa temama iz našeg kraja kojom promovira ljude i tradiciju našeg kraja. Ova vesela i nezaustavljiva žena nosi svoj grad Županju pod srcem i zaslužuje sve počasti koje jedan grad može dati jednoj osobi.
Iako sam onako po muški kasnio jednu minuticu sa spremnim i vrlo uvjerljimim izgovorom, Jasna me je odmah razoružala širokim zagrljajem i veselim i glasnim smijehom.. Nešto mi je i dobacila na što se opet veselo nasmijala, ali to sam u svojoj zbunjenosti zaboravio. I dok smo čekali kavu Jasna je moju ukočenost i nesigurnost u dvije minute oljuštrila sa mene tako da sam se i ja nakon samo nekoliko rečenica kleberio i cereko ko zadnja luda na svaku upadicu. Ipak uspio sam se uozbiljiti i početi ono što mi i jeste bila prvobiitna namjera – intervju sa Jasnom Matijom Sabljom.
Zupanjac.net: Reci nam nešto o tvom djetinjstvu i školovanju i zašto baš poziv novinara?
Jasna: Kada me netko upita za djetinjstvo, kao prema nekom nepisanom pravilu uvijek zastanem. Na licu se pojavi smiješak, a misli odlutaju u prvi red na Šećerani do teta Maricine trgovine, na kućni broj 41. Tu sam do svoje 14 godine živjela najljepše dane igrajući se s Vesnom, Jasnom, Josipom, Mirom, Sekom, Bracom, uz naravno nadgledanje onih starijih, Dragane, Želje, Ivice, Radeta, Nade, Mire i tako redom.
A onda smo se svi razišli, zapravo odselili, netko u neki red. A to je za ondašnje Šećeranske prilike značilo druženje s nekim novim klincima. Moje je nastavljeno na broju 13 uz vrtić. To odrastanje, vrtić i sve Šećeranske djetinjarije zapravo su i odredile moj životni put. I tada sam bila vrlo aktivna na daskama koje život znače. Organizirala sam priredbe. Djeca su nastupala recitirajući i pjevajuči, a ja sam naravno imala ulogu voditeljice. Priredbe su bile u dvorištima.
Naši roditelji mahom su radili u Sladorani, a to je značilo i ljetovanje na moru u odmaralištu. Sjećam se jednoga u Biogradu gdje sam za goste organizirala priredbu. Trebalo je napisati scenarij. To sam jedino mogla cvileći i moleći ondašnjeg upravitelja odmarališta. Budući da sam oduvijek bila vrlo uporna, uspjelo mi je. Na toj priredbi smo pjevali, glumili, a i birali miss odmarališta. Tada je mom ocu jedan od gostiju rekao, ova tvoja mala u životu će biti neka voditeljica, spikerica ili novinarka. Pogodio je na žalost moga dragoga tate koji nikada nije prebolio moji životni odabir – biti novinarka.
Htjela sam zaprvo ovim reći da sam vjerojatno svojim rođenjem bila predodređena raditi ovaj posao i da ću ga vjerojatno raditi i u svim idućim životima. Ja doista ne znam biti ništa drugo nego novinaraka. Jako volim svoj posao, jako…
Zupanjac.net: Prva radna iskustva? Rad u ratnim uvjetima?
Jasna: Pisati sam počela vrlo mlada. Tražila sam se i pitala hoću li ja to moći. Počelo je s jedno dva do tri malena izvješća u Poletu. A onda sasvim slučajno dobila sam posao na malenom Radio Orašju nakon vrlo zahtjevne audicije koja je trajala sedam dana, jer se tada da bi dobio posao na Radiju morao najprije ispitati glas, a onda sve što uz to ide. Bilo je zanimljivo raditi na Radiju. To je poseban medij koji ti se uvuće pod kožu i ne dati ti mira. Toliko sam voljela radijski posao da sam na Radiju bila dan i noć. Bila sam i dopisnica s toga područja. Jednom rječju radila, radila i radila i uživala, uživala… Spoj ljubavi i egzistencije kod mene je funkcionirao besprijekorno.
Ubrzo je došao rat. Ostati ili otići? Na to pitanje bi i danas imala vjerovatno isti odgovor- ostati. I ostala sam i mislim da je to najsvetiji dio mog novinarstva. Ne volim pričati o ratu, ne volim pričati o svom radu u to vrijeme, ne volim pričati o nekakvim zaslugama ili busati se u prsa. Moj posao je od mene tražio da pišem, da budem tada uz mikrofon. Najsretnija sam kada mi netko kaže da me je slušao da nije mjenjao frekvenciju i da smo radili tada odličan program. Za mene je to najveća nagrada i više mi ništa ne treba… Čist obraz i snovi bez opterečenja. Ima li što ljepše???
Zupanjac.net : Ti i.Vinkovačka TV !
Jasna: Iz ratne Posavine u Vinkovce sam se uputila u siječnju 1994. godine. Tada je VTV počeo s emitiranjem. Moram priznati da mi je trebalo vremena da se naviknem. Ne na TV kao medij već na neko drugo okružje, ljude… Najprije sam radila kao organizator programa i asistent realizacije. I danas se pitam tko li je to radno mjesto tako zanimljivo osmislio.. Ubrzo prelazim u informativni program i tako dalje..
Smješno mi je sve to kako je išlo i kako se sve događalo. Bilo je doista suludih odluka, ne naravno mojih, nego onih koji dobiju prigodu vladati. Ne znam zašto ali danas se smijem svemu tome. Valjda zato što i ne zaslužuje ništa osim smijati se..
Na VTV-u sam radila tih prvih godina i onda sam se uputila u Zagreb. Kako ja ne mogu bez ove naše Županje na sveopće čuđenje mojih prijatelja, vratila sam se i naravno gdje drugdje nego na moj VTV. I gle čuda nisam se dugo zadržala i opet sam otišla. Ne daleko, već u Županju u dopisništvo HTV-a. Bilo je to jedno posebno iskustvo. Raditi za dalekovidnicu za inoformativu? Izazov? Na neki način, da. Uspjela sam odgovoriti i tom izazovu. Pala sam na onom kolegijalnom. Tu mislim na odabrane iz bivšeg dopisništva.
Kako po prirodi znam prepoznati može li se i treba li se boriti, odlučila sam otići. Gdje ? Na VTV, naravno. Od tada više nisam odlazila. I danas nakon 11 godina znam da mi je to tada bio najpametniji poslovni potez iako sam otišla na duplo manju plaću. No s druge strane dobila sam puno više. Prije svega u poslovnom smislu.
Zupanjac,net: Emisija Život piše priče.
Jasna: Emisija Život piše priče na neki način moj je novinarski pečat. Ona je točka na I. S tom emisijom oživjela sam tradiciju. Ona je moja oaza u kojoj se uvijek iznova osjećam sretnom. Zahvaljujući toj emisiji upoznala sam veliki broj predivnih ljudi. Zahvaljujući toj emisiji dobila sam na Znastvenom skupu “Šokačka rič” mali dukat za promicanje Šokačke riči u medijima. Zahvaljujući toj emisiji osjećam da sam nešto napravila u svom profesionalnom životu .. I tako bi moga nabrajati i nabrajati. Jedino mi je žao što nikada nisam dobila veću tehničku potporu odnosno bolje uvjete, ali ….. Zadovoljna sam iako sam se pomalo umorila jer emisija je nastajala i nastaje u rekordno kratkom vremenu za razliku od TV kuća koje su iste takve emsije radile i rade i po nekoliko dana, mjeseci.. Hvala svima koji su mi pomogli u snimanju emisije. Nabrojati sve ne mogu, a i vjerojatno bi nekoga i ispistila, a to bi bila katastrofalna greška… Nastavljam raditi emisiju i ovu sezonu. Krećem s pričom iz Cerene a, naravno kao i uvijek bit će priča i iz Županje, odnosno svih krajeva prelijpe nam Slavonije i Baranje. Ovo je osma sezona. Trajem kao Santa Barbara..
Zupanjac.net: Vječita tema tvog rada – Županja – zašto?
Jasna: Županja? Zašto pišem stalno o zbivanjima u Županji? Županja je moja stalna inspiracija. Županja je neiscrpan izvor i ja vidim ono što drugi ne vide. Volim Županju. A kada nekoga volite onda sve i vidite. Kada sam radila u dopisništvu HTV-a u Županji, uvijek sam nastojala dati nešto iz Županje. Novinarski rečeno gurala sam koliko sam mogla. I moram priznati i uspjevala. Mislim, zapravo uvjerena sam da je tada bilo poprilično priloga iz Županje na razne teme. Uostalom postoji arhiva.
Na VTV-u ? Kada se radi mjesečna statistika najveći broj priloga uglavnom otpada na Županju. To samo po sebi sve govori. Mislim da je to moja dužnost. Županja je moj grad, iako su, to moram podcrtati, Vinkovci bili ti koji su me uvijek iznova primali pod svoje okrilje i davali mi mogućnost da radim. Ja sam za moje drage sugrađane uvijek tu kada god treba. I bit ću jer ja nemam drugi grad. Ja imam samo svoju Županju.
Zupanjac.net: Planovi za budućnost?
Jasna: Nemam ih. U Hrvatskoj više nitko ne planira. Bori se preživjeti. I uči ostati normalan i svoj, ne odjevajući na sebe stranački dres koji je ulaznica za sve festivale gluposti koje su na scenu postavili politički moćnici. Jedini moj plan je ostati normalna.
Zupanjac.net: Za kraj, što bi poručila Županjcima?
Jasna: Ništa. Bojim se da me ne bi čuli jer su ljuti što ne vide izlaza. Posebice mladi jer su razočarani. A što uopće čovjek može poručiti. Nisam pesimista ali ipak se pitam ima li uopće nade za sve nas. Pade mi na pamet rečenica I.Andrića “Dođu, tako, vremena, kada pamet zašuti, budala progovori, a fukara se obogati!
Zupanjac net: Jasna, hvala ti za sve što si učinila za Županju i želimo ti puno uspjeha u budućem radu!
