Knjiga je nastala na osnovu zapisa bošnjačkoga župnika Marijana Galovića, školskog ravnatelja Blaža Robotića, knjige bilježnika Šimuna Dautovića »Uspomene Bošnjačanima na svjetski rat 1914 – 1916.« tiskane 1916. godine, nekih arhivskih dokumenata, zavičajnih publikacija i novinskih članaka te predaje 115 današnjih Bošnjačana, a tekst je upotpunjen originalnim razglednicama i dopisnicama te starim i novim fotografijama.
U vrijeme Prvoga svjetskog rata (1914 – 1918.) Hrvatska je bila u sastavu Austro-Ugarske Monarhije (veći dio u ugarskom, manji u austrijskom dijelu države), a Bošnjaci su tako, kao i čitava Srijemska županija, pripadali ugarskome dijelu Monarhije. Svršetkom toga rata stvorena je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca.
Od početka rata Bošnjačani su aktivno potpomagali austro-ugarsku vojsku, za podvoz je korišteno nekoliko stotina zaprežnih kola, u kolovozu 1914. godine osnovana je podružnicu Crvenoga križa, a pripomogli su i osnutak ratne bolnice u Županji.
Do sredine 1916. godine u ratu je poginulo 36, zarobljeno 47, odlikovano četvero Bošnjačana, a u mjestu je živjelo 4.840 stanovnika (mobiliziranih 854, odsutnih 48). Četrnaest je zarobljenih ruskih vojnika nekoliko mjeseci sredinom 1916. ispomagalo mještanima u poljoprivrednim radovima, otkup crkvenih zvona i ostalih metala za ratne potrebe bio je u rujnu 1916., a u prosincu 1917. godine na prehranu je primljeno 75 siromašne djece iz Hercegovine.
Općinska vlast je raznim inicijativama, odlukama i akcijama utjecala na ublažavanje ratnih posljedica, a općinski načelnici bili su: Martin Staničić (1914.), Mato Leaković (1915 – 1917.) i Mato Babogredac (1918.). U pučkoj četverogodišnjoj školi (peta godina je bila opetovnica) nastava se nesmetano odvijala, bilo je šest razrednih odjela sa šest stalnih učitelja i učiteljica, a đaka je bilo od 386 do 467. U Rimokatoličkoj župi sv. Martina Biskupa izmijenilo se šest kapelana, a od tifusa je u siječnju 1915. umro kapelan Stjepan pl. Harča.
Početkom studenoga 1918. godine u mjestu je nastalo kratkotrajno bezvlašće pa su neki naoružani Bošnjačani počeli pljačkati imućnije sumještane, žrtava nije bilo, a red je uvela straža Narodnoga vijeća iz Vrbanje i Bošnjaka. Do kraja rata u vojsku je otišlo oko 1000 muškaraca (poznata su devetorica časnika od kojih je jedan – Anton Lešić bio general), u ratu je poginulo, umrlo i nestalo 105 vojnika, ubijen je jedan vojni bjegunac iz Otoka, a poslije rata jedan ruski zarobljenik. Od civila, dvoje je umrlo od boginja (1916.), a 72 (najviše djece i mladih) od španjolske gripe 1918. godine. Povratak vojnika iz zarobljeništva (Rusije, Italije i Francuske) trajao je do 1923. godine.
Vinko Juzbašić
