Pravoužitništvo
Graničari su za svoju tešku vojnu službu uživali i razne pogodnosti. Jedna od tih pogodnosti bila je pravo na građevno i ogrijevno drvo te pravo pašarenja u carskim šumama. Prema novo Krajiškom temeljnom zakonu od 7.5.1850. godine graničari postaju vlasnici zemljišta koja do tada nisu bila njihova već su ih uživali kao lenski podanici. Uz vlasništvo nad obradivim poljoprivrednim zemljištem potvrđeno im je pravo uživanja šuma i šumskih zemljišta ( pravoužitništvo na građevno i ogrijevno drvo te pašarenje ).
Po razvojačenju vojne Krajine donesen je Zakon o ustanovama za otkup prava na drvlje, pašu i uživanje šumskih proizvoda od 8. 6.1871. godine kojim je polovina šuma predana u vlasništvo krajiškim općinama, a druga je polovina ostala u vlasništvu države. Na molbu zemljišne zajednice država po svojem organu vrši stručnu upravu na njezinim šumama, a ona plaća tangentu u novcu za vođenje te uprave. Zakonom o imovnim općinama u hrvatsko- slavonskoj vojnoj Krajini od 15.6.1873. godine sve krajiške mjesne općine, koje su do tada pripadale jednom pukovnijskom kotaru, čine jednu posebnu i samostalnu imovnu općinu.Tako je osnovana i Brodska imovna općina sa sjedištem u Vinkovcima.
Pravoužitnici krajiških imovnih općina jesu isključivo graničari iz obitelji koje su ispunjavale krajiške dužnosti i obveze kao i svi njihovi zakoniti potomci. Novopridošli stanovnici nisu mogli ostvariti ta prava. No, pravo za graničare i njihove potomke nije bilo bezuvjetno.
Pravoužitničko pravo žitelja krajiških imovnih općina je osobno pravo ali je uvjetovano posjedovanjem kuće i gospodarskih zgrada, oranica i livada te stoke. Graničari i njihovi potomci koji se iz nekoga razloga više nisu bavili poljoprivredom nisu mogli ostvariti pravoužitnička prava.
Ovlaštenici pravoužitničkih prava osim graničara i njihovih potomaka su i mjesne, crkvene i školske općine, kao i novonastale političke, školske i crkvene općine. Radi uređenja odnosa i utvrđivanja pravoužitničkih prava vođen je katastar pravoužitnika ( popis ovlaštenika ).
U Štitaru je krajem 19. stoljeća formiran veliki pašnjački kompleks u Burumu ( današnje Ledine i uz nijh vezani današnji šumski kompleks ). Formiran je tako što su se mještani Štitara, vlasnici zemljišta, odricali vlasništva u korist novoga zajedničkoga pašnjaka. I na taj pašnjački kompleks odnosila su se pravoužitnička prava.
Pravoužitnička prava važila su do propasti Austro-Ugarske monarhije a njihova primjena nastavila se tijekom kraljevine Jugoslavije. Tek formiranje Nezavisne Države Hrvatske označit će kraj krajiških imovnih općina ali ne i svih prava pravoužitnka. Zakon o proglašenju imovine zemljišnih i njima sličnih zajednica te krajiških imovnih općina općenarodnom imovinom iz 1947. godine označio je kraj pravoužitničkih prava.
Utjecaj pravoužitničkih prava na društvene odnose
Donošenje novog Krajiškog temeljnog zakona iz 1850.godine i Zakona o ustanovama za otkup prava na drvlje, pašu i uživanje šumskih proizvoda od 8. 6.1871. godine graničarskim obiteljima donio je značajne povlastice. Postali su zakoniti vlasnici zemljišta koje su dotad samo uživali a preko imovnih općina ozakonjena su im prava na iskorištavanje šuma i pašnjaka. U Hrvatskoj je 1848. ukinuto kmetstvo pa donošenje navedenih zakona treba promatrati u svijetlu razrješenja feudalnih odnosa u Vojnoj krajini.
O gospodarskoj koristi imovnih općina za lokalno stanovništvo L.Polić piše: „seljaci u njima imaju ogroman gospodarski oslon, olakšavaju plaćanje općinskog nameta, sprečavaju širenje seljačkoga proletarijata, podržavaju opstanak srednjega seljačkoga staleža, u njima se krije duboka etička jezgra, jer se u njima budi čuvstvo zajedništva i ljubav k rođenoj grudi “ 1
No, koliko god je novi Zakon o ustanovama za otkup prava na drvlje, pašu i uživanje šumskih proizvoda bio dobar i od koristi ovlaštenicima u sebi je sadržavao klicu buduće društvene podjele i sukoba a tiče se odnosa starosjedilaca i pridošlih. Zakonska odredba po kojoj samo graničari i njihovi potomci mogu ostvarivati pravoužitnička prava biti će jedan od generator tog toga sukoba koji će trajati više od 70 godina, sve do konačnog dokinuća tih prava 1947. godine.
Razvojačenjem Vojne krajine počinje proces doseljavanja novoga stanovništva. Većinu novopridošlih činili su stanovnici siromašnih, ekonomski pasivnih krajeva Hrvatske i Bosne i Hercegovine. U početcima te migracije bile su sezonske. Radeći kao najamni radnici po završetku sezone poljoprivrednih radova vraćali su se u domicilne krajeve. S vremenom se trajno naseljavaju. Sa sobom su donijeli nadu u bolji život i skromnu ušteđevinu dostatnu za kakav-takav novi početak.
Ekonomska moć sela temeljila se na poljoprivredi. Vlasništvo na poljop.zemljištem i ozakonjene pravoužitničke povlastice imali su samo starosjedioci. Dakle bili su u povlaštenom ekonomskom položaju u odnosu na pridošle. Taj povlašteni položaj s gledišta starosjedilaca bio je zaslužen, plaćen je kroz više od stoljeće i pol teške graničarske službe. Ekonomske razlike, same po sebi, dovode do podjela, pogotovo što su bile pojačane određenim kulturološkim razlikama između suprotstavljenih grupa. Uslijed toga od strane starosjedilaca (naravno, ne od svih) bilo je iskorištavanja, nerazumijevanja, podcjenjivanja, nespremnosti za pomoć i svega onoga lošeg što je taj sukob produbljivalo.
S druge pak strane doseljenici (naravno, ne svi) se sporo prilagođavaju životu u novom okruženje, što zbog neznanja, što zbog nespremnosti na promjene i ustrajavanju u navikama iz staroga kraja. Osim toga u ljudskoj je prirodi određeni zazor prema strancima, pridošlicama u zajednicu. Jaz je postojao i bio je očit.
Primjera radi u to vrijeme rijetki su brakovi između starosjedilaca i pridošlih. Podjela se ogledala i u crkvi, u tradiciji trobozana 2. Neudane djevojke iz doseljenih obitelji nisu imale pristupa trobozanu, bio je rezerviran samo za djevojke iz starosjedilačkih obitelji. Podjela na trobozanu najdulje se održala, do početka 50 – ih godina 20. stoljeća. Dugo je trebalo kako bi se jaz smanjio. No, htjeli to priznati ili ne taj sukob još uvijek tinja. Raspiri se ponekad pričama o starim nepravdama i razmiricama i odbija se zauvijek ugasiti.
Izvor:
1 http://www.sumari.hr/sumlist/193702.pdf,članak, A.Perušić, Komunalne šume u Jugoslaviji, 18.11.2014.
2 Zakon o ustanovama za otkup prava na drvlje, pašu i uživanje šumskih proizvoda od 8. 6.1871.g.
Mato Dominković studeni 2014. g.
mato.dominkovic@skole.hr