„ Onaj tko upravlja prošlošću stvara budućnost.“
George Orwell
Već su starogrčki povjesničari manipulirali povijesnim zapisima tendenciozno prikazujući stranu koju su podržavali. S istom su praksom nastavili i svi vladari tijekom povijesti do naših dana pokušavajući se prikazati kao herojski i sposobni vođe koji zaslužuju potporu podanika. Shvatili su kako je za provođenje politike i ostvarivanje njenih ciljeva važno imati podršku naroda. Razvojem tiska, poslije radija i televizije, stvorile su se neslućene mogućnosti za propagandu i manipulaciju. Cijeli timovi stručnjaka za komunikaciju promišljaju na koji način plasirati informaciju da bi ona imala najveći učinak, kako vijesti relativizirati ili uvećati u glavama recipijenata, kako ga obmanuti i zavesti te na kraju kako stvoriti ukupnu percepciju stvarnosti, tj. kako kreirati stvarnost u glavama ljudi. Moderni sustavi komunikacije i razrađene metode psihološkog djelovanja na ciljane skupine putem medijske propagande daju izvanredne mogućnosti za manipulaciju što se danas u svijetu naveliko koristi, poglavito od najjačih svjetskih sila. U tim nastojanjima oduvijek su se koristila zbivanja, predodžbe i mitovi iz povijesti zajednice.
Povijesni pregled[1]
Zbivanja oko rata oduvijek su privlačili osobitu pozornost zajednice ( javnosti ) od najranijih vremena ljudske povijesti sve do danas. Naravno, u tom su se pretpovijesnom i predcivilizacijskom vremenu vijesti prenosile usmeno, a predaja je veličala heroje i vođe, njihove zasluge, hrabrost u boju i junačka djela. Mnogobrojni antički mitovi i junački epovi odjek su tih davnih događanja.
Od samih početaka historiografija se koristi u promidžbene svrhe. Herodot, grčki autor prve antičke povijesti u pripovjednom obliku, nije samo „otac historiografije“, već ga možemo nazvati i glasnogovornikom Atene. Perzijski je rat ( 333.p.n.e. ) prikazao na taj način da je posebno istaknuo zasluge Atene pri oslobađanju Grčke. Herodot je manipulirao činjenicama, a njegovi povijesni zapisi očito su tendenciozni. Njegova je historiografija bila programski poziv Grcima da se ujedine i osvoje Perziju, što je Aleksandar Veliki i učinio.
Periklo je ( 495-429 p.n.e ), kako piše Tukidid, u jednom svom govoru o palim ratnicima naglasio da su Spartanci, kada bi izvojevali manju pobjedu, tvrdili da su s manjim dijelom svoje vojske potukli cjelokupnu vojsku Atene. U slučaju poraza, međutim, tvrdili bi kako je cijela vojska Atene napala manji dio Spartanaca i kako je postigla beznačajnu pobjedu.
Aleksandra Velikog možemo nazvati tvorcem prve „ jedinice ratnih izvjestitelja“. Napisana su izviješća odgovarala određenoj namjeni i takva poslana na makedonski dvor gdje su se umnožavala i razdjeljivala s promidžbenim namjerama.
Julije Cezar u svom traktatu o Galskom ratu opisuje pregovore s plemenom Aduaćana oko predaje jednog njihovog grada gdje ga Galski pregovarači mole: „ Ako možda prema svojoj poznatoj blagosti i milosrđu, o kojem oni od drugih slušaju, zaključi da Aduaćane treba poštedjeti, neka im ne oduzima oružje“[2]. Cezar u cijelom djelu uljepšava stvarnost i osobno se predstavlja kao plemeniti vitez – ratnik. Prava istina je drugačija. Rimljani su u osvajanju Galije bili posebno okrutni i bezobzirni, a Cezar se zbog svojih osobnih pretenzija prema osvajanju vlasti smišljeno predstavljao kao plemeniti vođa.
Konstantin VII. Porfirogenet, bizantinski bazileus, iz drugih pobuda manipulira historijskim zapisima vezanim uz Hrvate vrlo izglednim pretjerivanjem o vojnoj snazi srednjovjekovne hrvatske države ( 100.000 pješaka, 60.000 konjanika i moćna mornarica ). Bizant je prva svjetska sila koja se suočila s problemom Balkana s novim slavenskim došljacima pa Porfirogenet iz političkih razloga, a kao vladar i osobnih, pokušava opravdati slabost i neuspjeh Bizanta na Balkanu kroz iskrivljenu sliku bizantskog okruženja.
Napoleon je osobito bio svjestan važnosti javnog mišljenja i podrške javnosti za ostvarivanje svojih vojno-političkih ciljeva pa je s ostatkom Europe vodio pravi propagandni rat. Napoleon je među vojnicima uživao veliki ugled, vojnici su mu vjerovali i slijepo ga slijedili. Bio poznat kao odličan motivator. Zanimljiva je njegova izjava o hrvatskim vojnicima: “Hrvati, to su najbolji vojnici na svijetu. Kad bih imao samo 100.000 Hrvata, ja bih osvojiti cijeli svijet!” Jeli Napoleon to stvarno mislio, jeli više vjerovao u Hrvate nego u svoju „Grande Armee“ ne ćemo nikada doznat, no nekima to zvuči kao tipično Napoleonovo pretjerivanje radi jačanje morala među hrvatskim graničarskim postrojbama u francuskoj službi. Iako su hrvatski vojnici od prije poznati i cijenjeni kao vješti i domišljati vojnici ta izjava jednog od najvećih osvajača u povijesti do danas se uzima kao vrhunska potvrda vojne sposobnosti Hrvata.
Dolaskom nacionalsocijalista na vlast, diljem Njemačke, putem novih i moćnih medija počinju udarati ratni bubnjevi. Nacionalsocijalisti, uglavnom pod utjecajem Goebbelsa, donose najveće inovacije u korištenju propagande kao samostalnog oružja za mobilizaciju njemačkih masa oko parola osvajanja životnog prostora (“lebensraum”) i obrana čistoće njemačkog naroda. U tu svrhu obilato se koriste drevni germanski mitovi. Njemačka na krilima svemoćne propagande srlja u katastrofu u koju će povući milijune.
Historiografija i javnost
Povijest je na razne načine oduvijek prisutna u javnoj sferi. Počevši od obrazovnog procesa u školama i fakultetima, posebno se ističe njezina prisutnost u javnosti i medijima. Novine, televizija, internet, dokumentarni i igrani filmovi, razni časopisi koji populariziraju povijest, opsežna publicistika, brojni povijesni romani čine raznolike medije kroz koje većina ljudi ima dodir s povijesti. Nadalje, brojni muzeji i spomenici, zatim povijesni lokaliteti poput starih gradova, dvoraca i ostalih više ili manje autentičnih mjesta čine povijest još opipljivijom u svakodnevici i suvremenosti, kao što i sve rasprostranjenije javne manifestacije pokušavaju upravo oživjeti tu udaljenu nam, primjerice, antičku, srednjovjekovnu ili rano novovjekovnu povijest.[3]
Tu su, dakako, i brojne prakse šireg društvenoga sjećanja i pamćenja određenih aspekata povijesti kao dijelova nacionalnog identiteta i utemeljenja društvenih vrijednosti. Posebno nas zanima upravo ta prisutnost povijesti u svakodnevnom životu i općenito veliko zanimanje ljudi za povijesna događanja te djelovanja povjesničara u javnosti kao ideologa ili kritičara političke i ideologizirane uporabe povijesti. Povijest, a posebno tumačenje prošlosti, snažna su dimenzija kolektivnog identiteta i svijesti o zajedništvu koji su platforma za propagandno djelovanje.
Prije sto šezdeset godina je John Quincy Adams istaknuo u govoru prilikom 4. srpnja da je američka vlada superiornija od ostalih zbog toga što je bazirana na pristanku, a ne osvajanju:
Prvi su doseljenici… odmah nakon dolaska kupili od Indijanaca pravo naseljavanja. To je bio društveni ugovor formiran na elementarnim principima civilnoga društva, u kojemu osvajanje i podčinjavanje nisu postojali. Brutalna sila je bila u potpunosti odbačena: sve je bilo dobrovoljno, sve je bio stvarni pristanak: sve je bio dogovor duše s dušom.
Citirajući ove bilješke predsjednika koji se strogo držao zakona i poštovao pregovore s Indijancima, T. D. Allman napominje da je “američko nacionalno iskustvo genocida nad Indijancima praktički nepostojeće… Oni nisu bili ljudska bića, oni su bili samo smetnja nemilosrdnome trijumfu Amerike, smetnja koju je trebalo otkloniti da bi se napravilo više mjesta za novu američku slobodu.” Konsenzus je bio takav da je “naše vlastito dostojanstvo koje je javno proglasilo pravo na život, slobodu i težnju za srećom dokinulo prava ljudi čije smo živote, slobodu i sreću izbrisali s lica Zemlje”. [4]
Da nije bilo zbrke u imenovanju novoga kontinenta Amerikom i autohtonih stanovnika Indijancima, drugačije bi glasila ili ne bi bilo one poznate;
„ Dobar Indijanac je mrtav Indijanac“.
Sličnu sudbinu doživjelo je domorodačko stanovništvom u svim koloniziranim zemljama diljem svijeta. Pohlepa i glad za zlatom i sirovinama bila je neutaživa i nitko joj nije mogao stati na put. No danas se o tome nerado govori, prešućuje se i taji, relativizira i umanjuje jer takva gnjusna zlodjela treba prikriti i izbaciti iz kolektivne svijesti koliko god je to moguće
S povijesnim „peglanjem imidža“ predsjednika Adamsa nastavilo se i dalje.
„Već tijekom Prvog svjetskog rata američki su povjesničari ponudili predsjedniku Woodrowu Wilsonu zadatak koji su nazvali “povijesno upravljanje”, što je značilo dizajniranje povijesnih činjenica tako da one služe državnoj politici.“[5]
Za prezentaciju zemlje svjetskoj javnosti ono loše iz povijesti potrebno je skriti ili bar uljepšati, ono što je dobro treba naglasiti, bolje reći prenaglasiti.
Razvoj radija, filma, televizije takvoj praksi dao je neslućene mogućnosti. Kroz igrani film oduvijek se provlačila jaka propagandna nit koja je služila politici. Osim forme igranog filma manipulaciji je podložan i dokumentarni film. On svojom dokumentarističkom formom ostavlja dojam znanstvenog i objektivnog pristupa temi no ukupni dojam u percepciji pojedinca ostavlja iskrivljene povijesne činjenice i ustvari je daleko od realnosti.
Takav primjer dokumentarnog filma je kolekcija DVD-a World War II u izdanju Slobodne Dalmacije. Tu nema govora o klasičnom izvrtanju i lažiranju povijesnih činjenica, ali prenaglašavanje uloge zapadnih saveznika je očito, kako kroz vremensko trajanje priloga tako i kroz vrednovanje doprinosa u pobjedi. Stječe se dojam kako je doprinos SSSR i Crvene armije manje nego što je bio u stvarnosti. Prava istina je da je Crvena armija, barem što se tiče rata u Europi, uništila lavovski dio vojnih efektiva njemačkog Wermachta. Nakon gledanja ovoga serijala nećete doći do takvog zaključka, upravo suprotno.
No, nisu zapadne demokracije tu iznimka, nema te države ili nacije na svijetu koja nema povijesnih kontroverzi iz prošlost i problem kako ih opravdati ili prešutjeti, nema te zemlje koja nema od domaće i svjetske javnosti skrivenih političkih ciljeva. Zato se historiografijom oduvijek manipulira.
Zlouporaba povijesti
U političkoj kulturi gotovo svih europskih zemalja, u bivšim diktaturama te demokracijama, povijest i njezina interpretacija mogu biti i jesu važno oružje moćnih.Odražava se u selektivnom, kolektivnom zaboravljanju i potiskivanju negativnog sjećanja te traženju korisnih mitova i politički korisnih predodžaba. Historiografi su suočeni s konkurentnim i proturječnim interpretacijama događaja prilagođenih kolektivnim strastima, političkim viđenjima i potrebama. Svako sjećanje izvire iz osobnoga doživljaja ili pričanja o pojedinim povijesnim zbivanjima, no slična iskustva izazivaju vrlo različita sjećanja. Međutim, uvijek postoje kolektivni, odnosno nad individualni uvjeti pod kojima nastaju osobni doživljaji i njihov prijelaz u uvijek sporno i moguće pristrano sjećanje.[6]
O konkurentnim, proturječnim i suprotnim interpretacijama događaja svjedočimo i u nas kad god se krene sa raspravama na temu događaja u Hrvatskoj tijekom Drugog svjetskog rata. Ustaše i partizani. Fašizam i komunizam. Različiti pogledi, različita viđenja istih događaja, interpretacije podložne ideološkom opredjeljenju, relativizacija, reinterpretacija, opravdavanje i osporavanje itd. I jedna i druga strane tijekom rata počinila je strašne zločine, mnoge hrvatske obitelji pamte svoje bližnje stradale od jedne ili druge strane. Tema je to koja budi sjećanja, donosi nemir, osobito kod starijih, a izaziva veliku pozornost javnosti. Tu temu nameću ideološki suprotstavljene stran(k)e za dnevno političke svrhe radi skretanja pozornosti sa puno važnijih pitanja naše društvene stvarnosti. Uz dnevno-političke svrhe, na tim pitanjima stvara se politička platforma za okupljanje istomišljenika – stvara se glasačka baza. Mnogi će svoje opredjeljenje vezati uz tragične događaje iz prošlosti. Osjetljivoj teme iz prošlosti daje se medijski prostor i značaj koji stvara duboke podjele i jaz u društvu – mi i oni. Ne želimo reći da su to nevažna pitanja ali pristup je pogrešan. Mnogo toga što je svima dostupne kroz medije i svakodnevne vijesti običan čovjek vrlo malo razumije. I pojedini mediji ideološki se svrstavaju. Zbog toga medijsko informiranje vrlo često nije u funkciji objektivnog obavještavanja i educiranja nego u funkciji dezinformiranja.
Bez širokog društvenog konsenzusa, konsenzusa politike i povjesničara oko tih pitanja to će biti vječita tema podložna manipulaciji. Osobito se manipulira brojem žrtava.
Što su to te ideologije i države nastale nakon što su se njihovi sljedbenici dočepali vlasti donijele dobro Hrvatskom narodu. I svijet i povijest osudile su propale ideologije komunizama i fašizama kao neljudske i zločinačke. Najgori zločini u ljudskoj povijesti počinjeni su pod njihovim zastavama. Kod nas i danas ima pristaša tih ideologija i režima koji ih nekritički brane i veličaju. Oni su bili i još uvijek su manjina no kada im se dade medijski prostor stvaraju zlokobnu buku koja ima svoju svrhu.
U Hrvatskoj je pred Drugi svjetski rat glavna politička snaga bio HSS dr. Mačeka. Oko sebe je okupljao 90 % naroda. Komunistička partija i Ustaški pokret politički su marginalci i nikada ne bi došli na vlast demokratskim putem. Znao je to i Hitler pa je 1941. g., pred napad na Jugoslaviju, slao emisare dr. Mačeku nudeći savezništvo s ponudom uspostave Hrvatske države. Tu ponudu dr. Maček glatko je odbio, znao je s kime i čime ima posla. Nakon toga iz Italije, kao rezervna varijanta, stižu pripadnici Ustaškog pokreta i uspostavljaju NDH. Nema sumnje, ti ljudi su bili patrioti, željeli su i sanjali neovisnu Hrvatsku državu, no problem je što su zbog toga potpisali pakt sa vragom. Sve što se kasnije događalo u NDH, rasni zakoni, ubojstva, progoni, logori rezultat je toga pakta. Što je suvremena Hrvatska baštinila od NDH ? Ništa, samo kontroverze i povijesno opterećenje.
U svom govoru na Saboru HDZ-a održanom prije parlamentarnih izbora 1990. godine dr. Franje Tuđmana dotakao se i NDH;
“NDH nije bila samo kvislinška tvorevina i fašistički zločin nego je predstavljala i izraz težnji hrvatskog naroda za samostalnošću”
Uza sve ideale i legitimne težnje za samostalnom državom politika vezivanja uz nacističku Njemačku pokazala se katastrofalnom.
Slavni njemački sociolog Max Weber u svom razmatranju upozorava na etičke paradokse politike te na odgovornosti i djelovanje pojedinca pod njenim pritiskom i kaže:
„Da je istinita tvrdnja kako iz dobra može proizaći samo dobro, a iz zla samo zlo, onda cijela ova problematika ne bi postojala. I stari su kršćani znali da svijetom i politikom vladaju demoni te da onaj tko se upušta u politiku, tj. u silu i primjenu sile kao sredstvo, sklapa savez s dijaboličkim silama te za njegovo djelovanje ne vrijedi teza kako iz dobra izlazi samo dobro, a iz zla samo zlo, nego često upravo obrnuto.“[7]
Hrvatski komunisti su aktivnu antifašističku borbu započeli tek kad je Hitler napao SSSR. I oni su imali pakt sa vragom samo drugačije boje. Njihova borba pod firmom antifašizma za krajnji cilj nije imala uspostavu društvenog uređenja po demokratskim načelima nego uspostava totalitarne države s drugim predznakom. To im je na kraju i uspjelo. Na tome putu brutalno su se obračunavali sa svim potencijalnim protivnicima, osobito u Hrvatskoj. Godinama nakon svršetka rata komunistički režim vršio je brutalne represije. On je ustvari do samoga kraja bio totalitaran, no u odnosu na slične Istočnoeuropske režime, u svojoj kasnijoj fazi u nešto blažoj varijanti. Bitno je naglasiti kako je partizanski pokret, bez obzira na unutarnje ideološke suprotstavljenosti unutar koalicije, bio na strani pobjednika koji je udario temelje novoga svjetskog poretka. Partizanski zločini, zločini pobjednika, osobito sa kraja rata, nikada nisu rasvijetljeni niti je za njih itko odgovarao. Uopće, novi svjetski poredak nastao nakon Drugog svjetskog rata ne dozvoljava propitivanje zločina pobjednika. To je realnosti svjetskog poretka, realnost pobjednika.
Komunističko sustav u Europi, tako i u SFRJ i Hrvatskoj, nepovratno se počeo urušavati krajem 80-ih godina prošlog stoljeća i u nekoliko je godina potpuno nestao. Hrvatski građani su se na prvim slobodnim višestranačkim izborima plebiscitarno izjasnili za demokraciju i slobodnu i neovisnu Hrvatsku državu. Komunistička ideologija i na njoj stvorena SR Hrvatska poslana je u ropotarnicu povijesti.
Iz Ustava Republike Hrvatske
Ustavna definicija o odbacivanju totalitarnog komunističkog sustava kao vrijednosti samo potvrđuje koliko je taj sustav bio u suprotnosti sa težnjom naroda ka slobodi i samostalnoj državi. No, na antifašističkom nasljeđu Ustav Republike Hrvatske definira temelje i državno pravni kontinuitet hrvatske državnosti pa između ostalog navodi;
-u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963. – 1990.), na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski je narod na prvim demokratskim izborima (godine 1990.), slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost.[8]
Preporuka Vijeće Europe o poučavanju povijesti u 21. stoljeću
„Historiografija ne smije biti instrument ideološke manipulacije, propagande, niti smije biti upotrijebljena za promicanje netolerantnih i ultranacionalističkih, ksenofobičnih, rasističkih i antisemitskih ideja. Povijesno istraživanje i povijest ne smiju ni na koji način propagirati, veličati i opravdavati stvorene pozicije moći, ekstremne političke sustave, osobe i udruženja iz povijesti u svrhu revidiranja i reinterpretacije povijesnih činjenica ako se u njima promiče zloupotreba kroz:
– krivotvorenje i stvaranje lažnih podataka, namještenih statističkih rezultata, lažiranih predodžaba itd.,
– naglasak na jedan događaj da bi se opravdao ili prikrio neki drugi,
– izvrtanje prošlosti u propagandne svrhe,
– krajnje nacionalističku interpretaciju prošlosti koja bi stvorila dihotomiju mi i oni,
– zlouporabu povijesnih izvora,
– osporavanje povijesnih činjenica,
– izostavljanje povijesnih činjenica“[9].
Povijest je učiteljica života; kaže stara latinska izreka.
Narod koji ne poznaje svoju prošlost ponavljat će greške iz povijesti.
Kakvu vrijednost imaju ove mudre izreke u suvremenoj Hrvatskoj ? Rekli bi vrlo malu ili nikakvu. Naše političke elite ne žele ništa naučiti ni poduzeti, njima odgovara stanje podjele i međusobnog optuživanja.
Kad je u pitanju Drugi svjetski rat i kada se pročita Preporuka Vijeća Europe o poučavanju povijesti stječe se dojam kako je u Hrvatskoj ona prihvaćena i primjenjuje se na upravo suprotan način. Ideološki obojen, nekritički pristup prošlosti zamagljuje i iskrivljuje činjenice, povijest više nije znanost nego službenica ideologije. Zato je važan konsenzus oko interpretacije i shvaćanja uzroka i posljedica događaja iz Drugog svjetskog rata. Kad mediji nametnu takvu ideološki obojenu dnevno političku agendu odmah reagiraju i društvene mreže. Tu se tek vidi ozbiljnost i štetnost ideološke manipulacije prošlošću. Najprimitivniji izljevi mržnje i isključivosti. Umjesto da se okrenemo budućnosti takve teme vraćaju nas u mračnu prošlost. Umjesto da se oda pijetet i poštovanje svim nevinim žrtvama one su još jednom žrtve, ovoga puta manipulacije. Umjesto da se djeluje u pravcu pomirbe i prevladavanja teškog povijesnog nasljeđa, nanovo se otvaraju teške rane koje na ovaj način neće skoro zacijeliti. Sve to donosi podjele i na štetu je društvene harmonije i napretka.
U takvom okruženju čovjek, kako je to lijepo rekao vlč. Luka Vincetić, zaveden zločinačkim ideologijama trati svoje zemaljske dane i na svoju i na tuđu nepriliku.
Mato Dominković, siječanj 2019.
mato.dominkovic@skole.hr
Literatura:
E. Nadžaković i B. Hromić; Manipulacija: ključ pobjede „kvazigospodara svijeta“ (e-knjiga)
M.Dominković; Rat i javnost, diplomski rad, FF
Mostar, 2015.
[1]Usp; Michael KUNZICK-Astrid ZIPFEL, Uvod u znanost o medijima i komunikologiju, Naklada Friedrich Ebert, Zagreb, 2006, str. 258-262
[2] Julije CEZAR, Galski rat, Alfa, Zagreb,1937, str. 33
[3] Usp; Mirjana GROSS, Govor na predstavljanju Goldstainove knjige. <http://www.historiografija.hr/prikazi.php?id=235935> ( 02.08.2011 )
[4] Noam CHOMSKY, Mediji, propaganda i sistem, str.16. ( e-knjiga)
[5] Noam CHOMSKY,Mediji, propaganda i sistem, str 34. ( e-knjiga)
[6] Usp; M.GROSS, nav.dj.
[7] Max WEBER; Politika kao poziv, Jesenski i Turk, Zagreb 2001 ( str.80-87)
[8] Ustav RH, Izvorišne osnove
[9]Usp; Vijeće Europe – Vijeće ministara,Preporuka br. R (2002) 15 o poučavanju povijesti u dvadeset prvom stoljeću, ( prihvaćena 31.10.2001) str. 1-3
