U organizaciji udruge „Povjesničari i baštinici zavičajne starine Slavonije , Baranje i Srijema“ te u suradnji s udrugom „1914.-1918.“ iz Zagreba, organizirano je edukacijsko-turističko putovanje do ratišta i grobova palih pripadnika hrvatsko-slavonskih postrojbi u Ukrajini tj. u Galiciji i na Karpatskom masivu. Petodnevni boravak je uspješno organiziran i proveden od strane g. Mate Blaževaca, Pajkovog i Ilije Maoduša ispred udruge „Povjesničara i baštinika…“ te dr. Violete Hermam, Kaurić i dr. Filipa Hameršaka iz Zagreba ispred udruge „1914.-1918.“ povjesničara i vrsnih poznavalaca učešća Hrvata u Prvom sv. ratu. Besprijekorna koordinacija na terenu, vodstvo te organizacija boravka, protekla je u organizaciji prof. Evganija Paščenka povjesničara, filologa, diplomata, predstojnika katedre za ukrajinski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (rođenog ukrajinca) i Vlade Karešina iz Slavonskog Broda, predsjednika Ukrajinskog kulturno-umjetnčkog društva Ukrajina. Grupa od 20 osoba raznih profila (dr. povijesti, povjesničara amatera, zaljubljenika u povijest i novinara, od Splita do Vrbanje) krenula je na putovanje u ranim jutarnjim satima 11. svibnja iz Sl. Broda (od kojih se većina poznavala ili surađivala jedni s drugima) u pravcu mađarske, te im po prelasku granice na Udvaru niti iznenadni kvar autobusa s vrsnim vozačima (za cijelo vrijeme napornog i dugog puta) nije umanjio raspoloženje i entuzijazam za put u nepoznato koji je potkrijepljen domoljubljem i iščekivanjem viđenja mjesta o kojima su nam pričali naši „didaci“. Tijekom noći put nas je vodio kroz Baranju da bi u ranu zoru uz neveliko zadržavanje na granicama i odstranjivanje kvara nastavili putovati u pravcu Budimpešte uz povremena stajanja i upoznavanja i zanimljive razgovore o tome što nas očekuje. Došavši do Budimpešte odvojili smo se na desno u pravcu Debrecina vozeći se sve dalje i dalje ne vjerujući u toliku dužinu Ugarske zemlje tj išli smo uzduž u sam trokut između Rumunjske, Slovačke i Ukrajine. Ponovno smo se u jednom trenutku odvojili i uhvatili pravac na lijevo u ka ukrajini kroz i kraj nama nepoznatih mađarskih gradova. U Ukrajinu smo na prijelazu Lugoš (mađarski) ili Lužanka po ukrajinski. Gledajući prema obzoru zemlje Ukrajine još iz Ugarske nigdje na vidiku nisu se nazirali Karpati, to čuveno groblje hrvatskih vojnika i strašno gorje iz priči naših djedova. Vozeći se sve dalje i dalje s lijeve strane prođosmo kraj starog grada i dvorca podignutom na osamljenom brdašcu, povijesnog Mukačeva, vezanog i za povijest našeg naroda hrvatskog. Tek iz njega pojaviše se obrisi Karpata gdje se bila bitka u strahovitoj zimi s 1914. na 1915. za srednju Europu, gdje su kozačke horde bile zaustavljene uz veliku cijenu i žrtve armije K. und K. monarhije. Prolazili smo kroz nepregledne šume uz potoke i gradiće te sela karpatska vozeći se relativno dobrom cestom u unutrašnjost u pravcu Ivano-Frankivska, (Stanislavov) glavnog grada istoimene oblasti. Kako se puštala noć i naš dolazak u hotel u gradu je kasnio tako su mobilni aparati gospodina Evgenija i Vlade bili sve češće u upotrebi javljajući o našem kašnjenju i produžavajući vrijeme za večeru. Napredovali smo kroz tamnu noć po rupavoj i neugodnoj cesti sljedeći žmirkavu rasvjetu uz put i kroz mjesta jedva osvijetljena. U grad smo ušli nešto prije 23 sati i ostali zatečeni njegovim normalnim i što više ugodnim izgledom. Na večeru smo stigli u zadnji čas dok su u hotelu Nađa (naj jednostavnije kazano) odjekivali zadnji taktovi glazbe što nas ugodno iznenadilo, a zemlja je u ratu.Moderno izgrađen hotel i osoblje u njemu bili su na zaista na zavidnoj razini te ih se nebi postidio niti jedan grad u našem okruženju, ipak je to Austro-ugarska kulturna tradicija.
Sutra dan 12. svibnja poslije obilnog i ukusnog doručka složenog od ukrajinskih domaćih proizvoda uz masu stranih gostiju oko nas uputili smo se kroz Ivano –Frankivsk bivši Stanislavov, te se uputili autobusom u pravcu sela Glyibovka (Hlebovka) još uvijek pod jakim dojmom jučerašnjeg dana, dok su kraj nas promicale nove i stare drvene crkve i kapelice te niz spomenika posvećenih ukrajinskoj povijesti. Krovovi crkava blještali su zlatnim ili srebrnim odsjajem (pravog ili lažnog pokrova) te su bile vidljive iz daljine. Prešavši jednu od rijeka daleko izvan grada već tj. prvu crtu razgraničenja u bitkama 1914. godine, spomenuto selo iako je bilo pred nama nismo niti opazili jer se nalazilo u udolini. Zaustavili smo se kod velike drvene obnovljene crkve u dobrom stanju s grobljem na desnoj strani te posjetili spomenik podignut blizu crkve godine u čast i slavu zagrebačke 25 i karlovačke 26. domobranske pukovnije u godini 1916.-1917. koji je obnovljen lanjske 2018. prilikom jednog posjeta izaslanstva iz hrvatske. Uz molitvu, paljenje svijeća i polaganje vijenca te razgledavanje groblja tj. ulazne kapije na kojoj je bilo urezano „Za Kralja i Domovinu“, preplavili su nas neobični osjećaji da se nalazimo na svetom tlu natopljenom krvlju hrvatskih bojovnika. Razgledavši crkvu uputili smo se u samo selo uz vodstvo g. Paščenka koji je u selu pronašao mještanku koja ga se sjećala iz njegovih prošlih posjeta te nas odvela na „Kraljičin zdenac“ kako su ga nazvali naši vojnici i kako stoji na jednom betonskom komadu bivšeg zdenca. Vraćajući se posjetili smo kuću u kojoj je bilo zapovjedništvo pukovnija u spomenutim godinama te izvan sela u polju i obrambeni bunker. Selo je svojim izgledom suprotnost stanju u ukrajinskome gradu te i našim selima, koja su infrastrukturom daleko iznad viđenog u ukrajini, ali stoga gradovi niti u jednom pogledu ne zaostaju. Putovanje smo dalje nastavili polako se uspinjući kroz nepregledne obradive i zasijane poljoprivredne površine od čega su nas se dojmila mnoga ogromna polja zasijana već procvalom uljanom repicom, prema Karpatima tj. Jabloničkom ili Tatarskom klancu uz rijeke i prugu koja je vodila ko zna gdje u Bukovini ili u Rumunjsku možda. Slučajno skrenuvši s puta zašli smo u malo divljiji kraj Karpata te se našli kod čuvenog skijališta Bukovel. Nije ni Rumunjska bila daleko. Vozač je uz dosta problema jedva okrenuo ogromni autobus prema natrag dok smo mi očima istraživali divljine i kosine nepreglednih šuma te žičaru za skijaše. Ispravivši se te u pravcu predviđenog pravca kroz Jablonički klanac došli smo do groblja koje je za Austro-Ugarske postrojbe obilježio Austrijski „Schwarzes Kreuz“, gdje smo također zapalili svijeće i položili vijenac uz prigodnu molitvu. Na groblju postoje grobovi vojnika i drugih država (ruski i ?). Napuštajući groblje posjetili smo hotel imenom „Bili Hrvati“, koji je uređen u pravcu predaje i pojedinih povijesnih pretpostavki te ponekih izvora koji ogovore o zajedničkom porijeklu Hrvata i Ukrajinaca tj. doseljavanju hrvata s tog područja Bile Hrvatske. Inače ukrajinci govore ikavicu. U hotelu smo pojeli njihov čuveni „šašlik“ te pili odlično pivo. Inače jedna od zanimljivosti je da bolji restorani proizvode svoje pivo. Vrativši se u Ivano-Frankivsk u hotelu je prijatelj Mata Blaževac održao promociju svoje najnovije knjige naslovljene s“ Oj soldati moja braćo mila“ tiskana pred sam odlazak na putovanje. Poslije večere na terasi smo sreli gospodina iz Pazina koji živi već jedno vrijeme u gradu i posjeduje vlastitu firmu s dvadesetak zaposlenih, koji je potpuno zadovoljan poslovanjem te je predložio da ozbiljno razmislimo o življenju u Ukrajini, koje nije skupo te je prihvatljivo s uvjetima u napredujućem gospodarstvu u ogromnoj zemlji s 48 miliona stanovnika, unatoč ratu koji se vodi na sjevernim granicama u zemlje u Dombasu te okupaciji Krima od strane Rusije. Dolaskom 23 sata uputili smo se na spavanje.
Sljedećeg dana 13. svibnja poslije doručka u velikoj kongresnoj sali hotela (u kojemu se stalno nešto događalo) održana je tiskovna konferencija uz prisustvo gradskih i oblasnih/rejonskig medija. Konferenciju je vodio prof. Paščenko, dok su domaćini bili gospodin Volodomir Fedorak načelnik za kulturu zakarpatskog regiona, potom Oksana Savčuk sekretar za kulturu u Ivano-Frankivskoj skupštini i počasni konzul rep. Hrvatske u Ukrajini Vitali Zapyxlrk uz prisustvo Predsjednika udruge „Povjesničari i baštinici…“ i organizatora putovanja Matu Blaževca , Pajkovog. Uz toplu dobrodošlicu i izmjenu poklona (knjiga) gdje je i autor ovoga teksta poklonio svoju knjigu „Vrbanjci u Velikom ratu“ govorilo se i o planovima na daljnjoj suradnji oko projekta o Prvom sv. ratu i učešću hrvata na bojištima Galicije. Nakon kratkog druženja i davanja izjava za medije uputili smo se u pravcu velike rijeke Dnjestar i povijesnog mjesta Galič tj. Halič. Došavši na veliku rijeku Dnjestar (druga po veličini u Ukrajini) gdje se odigrala jedna od velikih bitaka naših Slavonsko-Srijemskih jedinica protiv rusa koji su s iznenadnim noćnim napadom skoro savladali usnule postrojbe a o kojoj su bitci pisali sami učesnici iste, u nemirne vode Dnjestra smo mi dragovoljci domovinskog rata ja Ivan Ćosić, Bukvin i Mato Blaževac , Pajkov bacili vijenac u sjećanje na poginule. Nakon kratkog zadržavanja i razgledanja okolice te razmišljanja o dvorcu lijevo na uzvisini i opisu bitke uputili smo se u Lavov tj. Ljivov. Sam ulazak u grad i kazivanje g. Vlade o gradu nas je zateklo i fasciniralo. Grad je Srednjeeuropski, velik i nadasve moderan. Smjestivši se u hotelu nasuprot ogromnog trgovačkog centra „Viktorija“ otišli smo u isti te se umorili obilazeći ga i kupujući razne poklone za obitelj i prijatelje, više se ne iščuđavajući jeftinoj hrani, piću, čokoladama i ostaloj njihovoj ponudi specijaliziranih proizvoda (više su se simpatične prodavačice i kelnerice izčuđavale nama kada smo im ostavljali napojnice tj. „bakšiš“) bilo industrijskoj ili domaćoj uz obilnu i svježu i domaću hranu te prije svega uljudnost na prvom mjestu. U Lavov smo otišli u kasnim poslijepodnevnim satima i to unajmljenim kombijem (manji bus) predviđenim za takove vožnje. Obilazeći centar grada ostali smo zatečeni i ugodno iznenađeni ogromnom jezgrom centra tj. starog grada i njegovom iskićenošću radoljubnim i domovinskim povijesnim motivima. Na večeru je cijelo društvo vođeno g. Vladom išlo u restoran uređen u srednjovjekovnom stilu imenom „Rebarca“ što je bila i glavna ponuda na jelovniku. Autor se posebno oduševio uređenjem ogromne prostorije u spomenutome stilu koja je bila krcata gostima koji su kao i mi jeli prstima obilate porcije pečenih rebara uz ispijanje crnog piva. Pivo su mnogi restorani proizvodili za svoju potrošnju. Nakon jela i detaljnog izučavanja nadasve zanimljivog restorana uputili smo se u hotel na spavanje te uz put do našeg prijevoza uzeli učešće u velikoj procesiji katoličkih vjernika Poljaka uz reguliranje prometa od strane policije, jer je taj dan bila „Gospa Fatimska“.
Dana 14. svibnja nakon doručka opet u kombiću uputili smo se na „Marsovo groblje“ u Lavovu tj. ratno groblje koje su boljševici doslovce skoro potpuno uništili. Došavši na groblje sa suprotne strane odmah smo se našli kod ulaza dijela neuništenog groblja ograđenog i zaključanoga. Nakon dolaska čuvara odmah na samome početku groblja uz veliki križ na umjetnoj uzvisini podignut ukrajinskim vojnicima (kozacima) došli smo do obilježja podignutim za hrvatske vojnike te slovenske i dok je nad njima dominirao spomenik/obilježje podignuto za cjelokupno Austro-Ugarske područje povodom stogodišnjice završetka Velikog rata, u jednome osmišljenom rasporedu. Zapalili smo svijeće te se pomolili uz kratke informacije o groblju uputili smo se dalje. Sljedeća stanica/posjeta je bila na samome glavnom gradskom trgu preko puta spomenika Tarasu Ševčenku čuvenome ukrajinskom domoljubu a to je bio Institut za etnologiju Ukrajinske Akademije. U velebnome zdanju s na starim vitrajima još uvijek grbovima monarhije i među njima i hrvatskim (što nas posebno oduševilo) primio nas je nadasve ljubazno i s puno razumjevanja gospodin akademik ravnatelj/direktor prof. Pavlik Stepan/Stjepan Petrovič. Nakon zdravica i neformalnog razgovora dvije nadasve zgodne djelatnice ponudile su nas s pićem i njihovim domaćim mesnim specijalitetima. Odlazeći iz Instituta u pratnji i vodstvu prof. Žiškovića u foajeu smo pokupovali mnoštvo literature o ukrajini i Lavovu. Uz stručno vodstvo g. Žiškovića obilazili smo centar grada tj. samu jezgru posjećujući crkve raznih naroda, poneku specifičnu građevinu, prolazeći kroz velike prodavaonice suvenira što je bilo neobično i zanimljivo i čuvenu kafeteriju iz koje se miris kave osjetio nadaleko. Kruna posjeta je bio Etnografski muzej gdje je zaista bilo puno toga za vidjeti i saznati iz života Galicije te posebno Karpatskog življa i etnosa, koji su nastanjivali taj šumoviti masiv. Svugdje se osjetila povezanost i veza naša dva naroda i pripadnost jednome kulturnome krugu. Nakon toga smo posjetili gradsko kazalište tj. teatar, u kome se na žalost održavala predstava te nismo mogli u pomnije razgledavanje. Nakon toga je uslijedilo slobodno kasno poslijepodne uz dogovor da se nađemo u centru prije polaska na večeru. E to je bilo posebno iskustvo u kojemu smo nas trojica prijatelja uživali trošeći nemilice njihovu valutu „Grivne“ kupujući, sladeći se , jedući (šta sve ne) te ispijajući pivo i vodeći spontane razgovore s prodavačicama na štandovima na hrvatskom, njemačkom i engleskom jeziku s kojim se služio drusa Blaž iz Kupine, ali je ipak najtečnija komunikacija išla na našim jezicima koji su veoma slični uz lagano izgovaranje smo se mogli lijepo sporazumjeti. Od silnog hodanja i zastajkivanja smo se i umorili te jedva čekali da sjednemo u neki restoran za večeru. Nakon okupljanja u blizini spomenika Tarasu Ševčenku uputili smo se u udaljeniji dio grada opet u restoran u jednoj od povijesnih starih građevina uređenome u stilu s prijelaza s devetnaestog na dvadeseto stoljeće. Specijalitet restorana je bila pečena svinjska koljenica koju je dama u nošnji tog vremena rezala na pladanj odmah na stolu, uz koju smo se fino pogostili ispijajući njihovo pivo s glazbom koja je obilazila od stola do stola, što smo mi zdušno nagradili, a posebno drusa Stipa iz Vrhovine,kojemu je nekako bilo žao da nitko od ostalih gostiju to ne čini.
Dana 15. svibnja poslije doručka već oko 9 ujutro uputili smo se na dugotrajno putovanje u pravcu kuće, relativno isplašeni od dolaska na granicu Mađarske i njihove carinske kontrole. Putujući od Lavova novom trasom ceste koja je bila u mnogo boljem stanju nego ona kojom smo došli prilikom žustrog razgovora u kojemu sad pravcu idemo, dali ćemo se spojiti na dio ceste kojim smo i došli te pokušavajući se sjetiti detalja uz put, ispijali smo zadnje ostatke rakije, dok smo kulin pojeli za doručak a ja kulinovu seku poklonio. Nakon nekog vremena izišli smo na poznatu nam cestu kroz taj dio Karpata obilježenu s dva velika trubača postavljena iznad ceste na betonskom postolju koji duvaju u rogovlje i tako navještaju ulazak i izlazak u planinski masiv „Šumoviti Karpati“. Nakon dugotrajne vožnje zastali smo kod restorana izgrađenog i uređenog u tradicijskome stilu, pokraj nama nepoznate rijeke gdje smo odmorili i potrošili zadnje grivne upijajući zrake sunca lijepog vremena koje nas je pratilo skoro čitavo vrijeme boravka. Nastavili smo u pravcu Mukačeva gdje smo se odbili desno ka mjestu Čop te Ukrajinsku granicu prešli na prijelazu Tisa, (rijeka) čekajući četiri sata na prijelaz. Noćna vožnja kroz mađarsku je prošla brzo, te smo u Sl. Brod stigli u noćnim satima 16. svibnja, da bih stigao kući gdje me veselo dočekao moj pulin u pet sati ujutro.
Ivan Ćosić, Bukvin
20. svibnja 2019.
