Obojica u svojima bilješkama osuđuju Slavonca zbog održavanja tih običaja jer su bili obilježeni prekomjernim opijanjem i rastrošnosti. Slavonija u to vrijeme nije bila tako bogata i oporavljala se od dugogodišnje turske okupacije, duhovno i materijalno. Oni nazivaju poklade zločesta navada koja osiromašuje čovjeka. Iz toga doba zanimljiv je zapis Luke I. Oriovčanina o pogledu Turaka na kršćanske poklade u kojemu stoji: Turci, gledajući priko Save naše mačkare, tri pokladna dana vele:
Opis slavonskih poklada Luke Ilića Oriovčanina iz 1848. godine navodi da su poklade slavljene s velikim veseljem i da je u njima uglavnom sudjelovala mladež. Tek posljednja tri pokladna dana pridružili bi im se stariji. U svim kućama su bili pripravljeni stolovi puni jela i pića za posjetitelje. Maskirane skupine jahača prerušenih u turske vojnike obilazile su sokake jašući u dvoredu, pjevajući, pocikujući… obilazili su kuće u kojima su znali da ima dobra vina i lijepih djevojaka. Oriovčanin posebno opisuje „pokladnu babu“ koju povezuje s proljetnim slavenskim običajem bacanja ženske slamnate lutke u vodu. Slavonci bi žensku rubinu napunili slamom tako da izgleda kao ljudski lik. Glavu je imala načinjenu od misirače sa izdubljenim očima i ustima, a kroz tijelo provučen kolac da se lutka ne savija.
Pokladno jahanje običaj je koji datira još iz vremena kada su graničari na Savi čuvali granicu od Turaka. Narodni običaji u Slavoniji su kroz prošlost mijenjani u skladu sa osnovnim društvenim kretanjima. Naime, danas popularno Pokladno jahanje koje se raširilo širom Slavonije i Baranje svoje korijene vuče iz vremena Vojne granice uz pojas Slavonske Posavine uz rijeku Savu. Još u vrijeme M. A. Reljkovića zapisani su u službenim dokumentima kumpanija, kako se oštro kažnjavaju nepodobštine službujućih graničara husara (konjanika) koji su se izvan službe okupljali u manje grupe konjanika, obilazeći selo o svome meraku u vrijeme Poklada. Tadašnji su graničari svečano odjeveni išli u obilazak svojih pajdaša na graničnim postajama noseći im pokladno jelo i piće. Po povratku sa granice, jahači su okupljali i trajbali poklade.
Gospodin Ilija Babić iz Babine Grede kaže za ovaj običaj: „Sve se odvijalo u današnjoj zgradi Općine Babina Greda, nekadašnjoj kapetaniji iz doba vojne krajine sagrađena 1776. godine u kojoj je stolovao kapetan koji je raspoređivao i određivao krajišnike odnosno graničare koji su se svakih sedam dana mijenjali na granici na Savi prema Turcima. Pronašli smo u babogredskim zapovijestima iz tog doba, gdje piše da su se te dnevne zapovijesti kazivale sridom, no međutim, vidimo da su jahaći, zapravo kapetan zajedno sa svojim vojnicima ufesovima, ponediljkom, a to je predzadnji dan poklada, išli jašit kroz selo da bi provocirali neprijateljske snage Turaka preko Save, te su se zaustavljali gdje je bilo mladih djevojaka i snaša koji su ih častili krofnama, lomačicama. Upravo tim činom oni daju udio u obilježavanju poklada, pa su jašući, cijelom selom davali i odavali značaj te krajiške vojske jer svaka kuća, svaka zadruga je morala dati po jednog vojnika za čuvanje granice. Đuka Galović je također otpjevao u svojoj pjesmi „O svom ruvu i o svom kruvu“, znači svaka kuća je morala kupiti odoru, pušku za svoga vojnika i to im je bila dužnost. Takvo jahanje se održavalo neprekidno, kažu naši stari, a i u povijesnim zapisima nisam našao nigdje da je ikad prekinuta ova tradicija. Ovo je krenulo iz krajeva uz Savu, a i zadržalo se svud pored Save u ovim podgraničnim ovlastima od Županje pa sve do Slavonskog broda,…“
sokacki-portal.com
