Jedini javni bunar koji je 80-ak tamošnjih obitelji opskrbljivao vodom, presušio je još prije tri i pol godine. Drenovački je Komunalac, prisjećaju se Padežani, izveo probna bušenja na dubini od 20 metara, konstatirao da vode nema, i to je bilo sve. Pitka voda skriva se u većim dubinama, uvjereni su mještani. Od tada ih nitko nije niti obišao, a kamoli nešto poduzeo. Padežani su ogorčeni i smatraju da ih se tretira kao građane drugog reda i ignorira po nacionalnoj osnovi, jer ondje žive uglavnom Muslimani. Ogorčeni na lokalne vlasti, osjećaju se zapostavljeno i umjesto domaćim političarima, više vjeruju slavinama u susjednoj državi. Supružnici Šabanović, kao i većina Padežana, svaki dan odlaze u Brčko po pitku vodu, ondje ju ili kupuju ili je toče na javnim slavinama.
“U dvorištima smo si iskopali bunare, ali ta žuta zamućena voda može se koristiti samo za napajanje stoke i pranje rublja. Za kuhanje i piće nije. A sada nam se pojavio i novi problem, i bunari su počeli presušivati i u velikoj smo brizi kako preživjeti ljeto”, žale se Padežani.
Ne preostaje im ništa drugo nego kanistere na bicikl i u grad po vodu. Do obližnjeg Brčkog u susjednoj državi ima šest kilometara. I tako svaki dan, neovisno o godišnjem dobu. Kupovali bi je i u svome naselju, ali u Padežu nema prodavaonice.
“Ne možemo vjerovati da ne zaslužujemo ni cisternu pitke vode. I mi smo ljudi! Neka se općinski čelnici stave u našu situaciju i neka sa svojim obiteljima pokušaju provesti samo jedan dan bez osnovnog preduvjeta za normalan život, bez vode na temperaturi od gotovo 40 stupnjeva”, poručuju i dodaju da su posebno ugrožene obitelji s malom djecom i oni koji nemaju automobil.
“Siromašan kraj, uz granicu, bez vode za piće, prodavaonice, bez tehničke podrške za brzi internet… Popis onoga što nemamo, a što je normalno za 21. stoljeće, duži je od onoga što imamo u selu”, ustvrdili su. Posebno im smeta to što im onemogućuje korištenje Doma u središtu naselja, koji su, tvrde, sagradili vlastitim sredstvima, a Općina samo dovršila i potom zaključala.
“To smo gradili kako bi se naša djeca imala gdje okupljati, proslaviti Novu godinu ili organizirati neku drugu zabavu, ali ni to nam ne daju. Ključevi se drže daleko od nas. Žalosno! Živimo kao prije stotinu godina”, ogorčeni su naši sugovornici.
Marija LEŠIĆ OMEROVIĆ/Glas Slavonije