U ono vrijeme dok je Bog hod`o po zemlji, a dok smo živjeli u tunelu, ujutro kada bih pošao na posao usput bih se zaustavio pored jedne trafike, izletio bih iz auta i časkom kupio cigarete i Slobodnu Dalmaciju, a kada bih se vraćao s posla, opet, usput bih se zaustavio pored druge trafike, izletio bih i časkom kupio drugu kutiju cigareta i Vjesnik. – Sve, dakle, – usput i časkom, u sekundu reklo bi se. – To je tako bilo – između ostaloga – i zbog toga što se u/na trafici moglo kupiti samo cigarete i novine, koji strip, možda i žileti za brijanje, pa i prezervativi (istine radi), poštanske marke i biljege, i na kraju žvakaće gume. Ali najčešće se kupovalo samo novine i cigarete pa je sve išlo na brzaka – čas posla!!!
Osim toga, trafike su – tada – bile smještene uglavnom na nekim ćoškovima prometnih ulica ili na pješački prometnim uličnim platoima i nogostupima, pa su one na križanjima ulica služile i kao mjesta za sastajanje ljudi, takozvano špicarenje– dokolično stajanje na ulici radi druženja i promatranja prolaznika, – a, gdje se moglo saznati puno neformalnih informacija tipa „što ima novoga“.
Najprije su to – te trafike – bili neugledni, takoreći daščani ćumezi, u kojima je ćućila ljudska spodoba koju kao kupac nisi ni vidio, a s kojom si komunicirao ili jednostavno šuteći obavljao kupovinu tih rijetkih artikala – cigareta (čak i samo na komade), i naravno štampe, kako se tada zvalo novinske tiskovine. – Da, trafike nisu imale ni priključak na električnu energiju, jer, kojeg će im vraga struja!
Zanimljiv je bio i radno-pravni i svaki drugi status prodavača u trafikama: prvotno su to bili najčešće invalidi ili druge socijalno potrebite osobe koje nisu bile u radnom odnosu jer, zamislite, ni radno-pravni propisi nisu uopće predviđali da se takav posao obavlja kroz formu legalnog radnog odnosa, pa taj rad tih ljudi nije ulazio u „penzijski“ staž, kako se tada nazivao staž mirovinskog osiguranja.
Danas, međutim, kada su došla ova nova moderna vremena, u /na trafici iliti kiosku možeš kupiti sve – ama baš sve: cigarete, novine, časopise i knjige; ispred trafike je ogromni hladnjak za pića koji zamjenjuje šank pa možete mâniti pivo ili sok; ispred trafike je i frižider za sladoled i sladolednu tortu; na polici trafike je aparat za espresso kavu pa možete stati i zapaliti duvan uz šalicu kave; možete kupiti kekse, bombone, čokoladu, skoro pa i kiseli kupus, suhe svinjske nogice i krupmire; na trafici možete platiti struju, vodu, telefon i plin; platiti komunalnu i grobnu naknadu i zaključiti ugovor o životnom osiguranje. Možete, čovječe, predati/poslati i primiti paket i podizati gotovinu;– i tako redom, i tako dalje, – nema što ne možete danas obaviti i riješiti u/na trafici/kiosku.
Prodavači na trafikama danas su pravi trgovci odnosno radnici u regularnom radnom odnosu s poslodavcem i sa svim pravima iz zakona i kolektivnih ugovora, – štoviše, svi su informatički educirani, pravi univerzalni manageri koji se razumiju i znaju sve i sva o robama i uslugama, pa čak govore više stranih jezika u govoru i pismu.
Eto tako smo došli do današnjih dana kada je fenomen trafike doveden do apsurdnih, komičnih, nekad nezamislivih dosega i oblika, pa je trafika postalavašarski DUĆAN MJEŠOVITE ROBEšto su nekada bile seoske prodavaonice za kupiti sve i svašta. Osim toga, trafike se danas nalaze svugdje u gradovima i na svim punktovima gdje je praktično pokupiti novčanu gotovinu koje nedostaje svakome a najviše goluznoj državi zbog pe-de-ve-a.
U tom procesu transformacije trafike ključnu ulogu je još 92/93. odigrao legendarni majstor privatizacije i pretvorbe Miroslav Kutle koji je prvi nanjušio prednost i potencijale keš-love pred drugim oblicima „financijskih sredstava“. Tu prednost danas uspješno koristi i baštini pametni gospodin Todorić koji je objedinio sve trafike u Hrvatskoj i svaki dan pokupi debele pare ne više samo onih žutih lipa i lipica, nego i milijune gotovinskih kuna i kunića. – Naravno, naruku je i Kutli i Todoriću išla majka država fiskalizirajući i grincajg na zelenim tržnicama i moj svakodnevni primjerak Slobodne Dalmacije.
„I u čemu je tu problem ?“ – pitate vi sada mene. – Pa u tome što ja više ne mogu ujutro časkom izletjeti iz auta i kupiti novinu na trafici kako sam to radio na početku ovoga teksta !!! jer neki penzić rano ujutro već plaća svoje režije, šalje paket unuku u Zagreb, a prodavačica sve to uredno fiskalizira, što sve ukupno traje najmanje pola sata, – a meni se žuri na posao i strahujem da će mi HVIDR-in pauk odnijeti – na nagostupu parkirani auto – iako sam ukjljučio sva četiri žmigavca !!!
Osim toga – hebeš državu koja svako jutro ćući u trafici i čeka fiskalizacijsku naplatu onih 80 lipa baš na moj primjerakSlobodne Dalmacije, Večernjaka ili Jutarnjeg lista !!!