BOŽIĆ U TUĐEMU SVIJETU
Provest ćemo Božić u tuđemu svijetu,
A o svojem misliti uz osjetnu sjetu,
Kad nam i dandanas kojekakvi neljudi
Zaprječuju put prema našoj grudi.
Suze će nam pri tomu ovlažiti lice,
Jer nas brojne starost slama nemilice,
No, u Lijepoj našoj nikog nije briga
Što smo opet žrtve nitkova i ljiga
Kroz cio smo život Domovinu sanjali
Te joj vrelu ljubav svugdje poklanjali,
Da bi nas prekrila velom zaborava,
Nastoji nas uvjerit da nam nije država.
Jako nam je teško, al’ nemamo izbora,
Lutat ćemo nadalje iz zla u zla gora
I umorni letjeti od gnijezda do gnijezda
Ispod tužna neba bez sunca i zvijezda.
Njedra nam se često u bolima ukoče,
Orjunaši nastoje da ih posve rastoče,
Al’ neka ih, neka, nek čine što hoće,
Dobro smo privikli na njihove zloće.
3 Comments
Tadija Dadic
Oprostite sto sam sva puta stavio istu pjesmu
Tadija Dadic
Evo ja cu bit slobodan objavit jos jednu njegovu pjesmu
Dok noćas sjedim pored bora,
Ne spava mi se, a već će zora,
Slušam hučanje Jadranskog mora,
Cvrkute ptica s istarskih gora.
Osjećam miris ličkih borika,
Primorskih čempresa i omorika,
Lijepih dalmatinskih maslinika
I palmi s otočkih krajolika.
Na mome boru kuglice sjaje,
Tužan ih gledam uz uzdisaje,
Grč me steže, teško mi postaje,
Vino me krjepi, snagu mi daje.
Umor me hvata i san mi prijeti,
Pogled mi luta, kroz Zagreb leti,
Zora je svanula, blagdan je sveti,
U mislima su mi zagorske kleti.
Kroz prozor zurim u daljinu,
Mislim na Međimurje i Moslavinu,
Prkosne Bosnu i Hercegovinu,
Uzimam u ruke violinu.
Htio bih svirati, ne znam kako,
Strune su stegnute prilično jako,
Ipak ću pokusati kako-tako,
Pa makar bilo naopako.
Dok violina tužno cvili
Uza me vjetrić s Korduna mili,
Cijeloga su me natkrilili
Mirisni prigorski karanfili.
Moradoh odustati od sviranja
Crkveno zvono glasno odzvanja,
Na vidiku mi slika izranja,
Na njoj su Konavli i Baranja.
Potom milujem na ormaru
Crven-bijelo-plavu zastavu staru,
Suze mi cure, ruke ih taru,
Ja nižem pozdrave Gorskom kotaru.
Svijeća na boru svečano gori
Kao da s njim nešto zbori,
Premda me žalost pritišće mori,
Zapjevao sam o Zagori.
Onda sam otiš’o malko napolje
Ne bi l’ mi možda bilo bolje,
Pogledao sam gore-dolje,
Pa ugledao Turopolje.
Prošetao sam oko kućerka,
Jer su mi trebala dva-tri iverka,
Sjetio sam se lijepog Žumberka
Tog dragocjenog našeg primjerka.
Osjetio sam potom silnu tremu
Misleći nešto o ravnom Srijemu,
Začudio se koječemu,
Postao bijesan prema svemu.
Ali nikoga strah mog bijesa nije,
Zato me nitko i ne razumije,
Već mi se mnoštvo cinički smije
Što sanjam draži Slavonije.
Dan je odmak’o, spušta se veče,
Duboki uzdasi kroz sobu ječe,
Kuglice na boru tiho zveče,
Još jedan Bozic, eto, proteče.
Tadija Dadic
Dok noćas sjedim pored bora,
Ne spava mi se, a već će zora,
Slušam hučanje Jadranskog mora,
Cvrkute ptica s istarskih gora.
Osjećam miris ličkih borika,
Primorskih čempresa i omorika,
Lijepih dalmatinskih maslinika
I palmi s otočkih krajolika.
Na mome boru kuglice sjaje,
Tužan ih gledam uz uzdisaje,
Grč me steže, teško mi postaje,
Vino me krjepi, snagu mi daje.
Umor me hvata i san mi prijeti,
Pogled mi luta, kroz Zagreb leti,
Zora je svanula, blagdan je sveti,
U mislima su mi zagorske kleti.
Kroz prozor zurim u daljinu,
Mislim na Međimurje i Moslavinu,
Prkosne Bosnu i Hercegovinu,
Uzimam u ruke violinu.
Htio bih svirati, ne znam kako,
Strune su stegnute prilično jako,
Ipak ću pokusati kako-tako,
Pa makar bilo naopako.
Dok violina tužno cvili
Uza me vjetrić s Korduna mili,
Cijeloga su me natkrilili
Mirisni prigorski karanfili.
Moradoh odustati od sviranja
Crkveno zvono glasno odzvanja,
Na vidiku mi slika izranja,
Na njoj su Konavli i Baranja.
Potom milujem na ormaru
Crven-bijelo-plavu zastavu staru,
Suze mi cure, ruke ih taru,
Ja nižem pozdrave Gorskom kotaru.
Svijeća na boru svečano gori
Kao da s njim nešto zbori,
Premda me žalost pritišće mori,
Zapjevao sam o Zagori.
Onda sam otiš’o malko napolje
Ne bi l’ mi možda bilo bolje,
Pogledao sam gore-dolje,
Pa ugledao Turopolje.
Prošetao sam oko kućerka,
Jer su mi trebala dva-tri iverka,
Sjetio sam se lijepog Žumberka
Tog dragocjenog našeg primjerka.
Osjetio sam potom silnu tremu
Misleći nešto o ravnom Srijemu,
Začudio se koječemu,
Postao bijesan prema svemu.
Ali nikoga strah mog bijesa nije,
Zato me nitko i ne razumije,
Već mi se mnoštvo cinički smije
Što sanjam draži Slavonije.
Dan je odmak’o, spušta se veče,
Duboki uzdasi kroz sobu ječe,
Kuglice na boru tiho zveče,
Još jedan Bozic, eto, proteče.