Related Articles

3 Comments

  1. 3

    Tadija Dadic

    Oprostite sto sam sva puta stavio istu pjesmu

  2. 2

    Tadija Dadic

    Evo ja cu bit slobodan objavit jos jednu njegovu pjesmu

    Dok noćas sjedim pored bora,
    Ne spava mi se, a već će zora,
    Slušam hučanje Jadranskog mora,
    Cvrkute ptica s istarskih gora.

    Osjećam miris ličkih borika,
    Primorskih čempresa i omorika,
    Lijepih dalmatinskih maslinika
    I palmi s otočkih krajolika.

    Na mome boru kuglice sjaje,
    Tužan ih gledam uz uzdisaje,
    Grč me steže, teško mi postaje,
    Vino me krjepi, snagu mi daje.

    Umor me hvata i san mi prijeti,
    Pogled mi luta, kroz Zagreb leti,
    Zora je svanula, blagdan je sveti,
    U mislima su mi zagorske kleti.

    Kroz prozor zurim u daljinu,
    Mislim na Međimurje i Moslavinu,
    Prkosne Bosnu i Hercegovinu,
    Uzimam u ruke violinu.

    Htio bih svirati, ne znam kako,
    Strune su stegnute prilično jako,
    Ipak ću pokusati kako-tako,
    Pa makar bilo naopako.

    Dok violina tužno cvili
    Uza me vjetrić s Korduna mili,
    Cijeloga su me natkrilili
    Mirisni prigorski karanfili.

    Moradoh odustati od sviranja
    Crkveno zvono glasno odzvanja,
    Na vidiku mi slika izranja,
    Na njoj su Konavli i Baranja.

    Potom milujem na ormaru
    Crven-bijelo-plavu zastavu staru,
    Suze mi cure, ruke ih taru,
    Ja nižem pozdrave Gorskom kotaru.

    Svijeća na boru svečano gori
    Kao da s njim nešto zbori,
    Premda me žalost pritišće mori,
    Zapjevao sam o Zagori.

    Onda sam otiš’o malko napolje
    Ne bi l’ mi možda bilo bolje,
    Pogledao sam gore-dolje,
    Pa ugledao Turopolje.

    Prošetao sam oko kućerka,
    Jer su mi trebala dva-tri iverka,
    Sjetio sam se lijepog Žumberka
    Tog dragocjenog našeg primjerka.

    Osjetio sam potom silnu tremu
    Misleći nešto o ravnom Srijemu,
    Začudio se koječemu,
    Postao bijesan prema svemu.

    Ali nikoga strah mog bijesa nije,
    Zato me nitko i ne razumije,
    Već mi se mnoštvo cinički smije
    Što sanjam draži Slavonije.

    Dan je odmak’o, spušta se veče,
    Duboki uzdasi kroz sobu ječe,
    Kuglice na boru tiho zveče,
    Još jedan Bozic, eto, proteče.

  3. 1

    Tadija Dadic

    Dok noćas sjedim pored bora,
    Ne spava mi se, a već će zora,
    Slušam hučanje Jadranskog mora,
    Cvrkute ptica s istarskih gora.

    Osjećam miris ličkih borika,
    Primorskih čempresa i omorika,
    Lijepih dalmatinskih maslinika
    I palmi s otočkih krajolika.

    Na mome boru kuglice sjaje,
    Tužan ih gledam uz uzdisaje,
    Grč me steže, teško mi postaje,
    Vino me krjepi, snagu mi daje.

    Umor me hvata i san mi prijeti,
    Pogled mi luta, kroz Zagreb leti,
    Zora je svanula, blagdan je sveti,
    U mislima su mi zagorske kleti.

    Kroz prozor zurim u daljinu,
    Mislim na Međimurje i Moslavinu,
    Prkosne Bosnu i Hercegovinu,
    Uzimam u ruke violinu.

    Htio bih svirati, ne znam kako,
    Strune su stegnute prilično jako,
    Ipak ću pokusati kako-tako,
    Pa makar bilo naopako.

    Dok violina tužno cvili
    Uza me vjetrić s Korduna mili,
    Cijeloga su me natkrilili
    Mirisni prigorski karanfili.

    Moradoh odustati od sviranja
    Crkveno zvono glasno odzvanja,
    Na vidiku mi slika izranja,
    Na njoj su Konavli i Baranja.

    Potom milujem na ormaru
    Crven-bijelo-plavu zastavu staru,
    Suze mi cure, ruke ih taru,
    Ja nižem pozdrave Gorskom kotaru.

    Svijeća na boru svečano gori
    Kao da s njim nešto zbori,
    Premda me žalost pritišće mori,
    Zapjevao sam o Zagori.

    Onda sam otiš’o malko napolje
    Ne bi l’ mi možda bilo bolje,
    Pogledao sam gore-dolje,
    Pa ugledao Turopolje.

    Prošetao sam oko kućerka,
    Jer su mi trebala dva-tri iverka,
    Sjetio sam se lijepog Žumberka
    Tog dragocjenog našeg primjerka.

    Osjetio sam potom silnu tremu
    Misleći nešto o ravnom Srijemu,
    Začudio se koječemu,
    Postao bijesan prema svemu.

    Ali nikoga strah mog bijesa nije,
    Zato me nitko i ne razumije,
    Već mi se mnoštvo cinički smije
    Što sanjam draži Slavonije.

    Dan je odmak’o, spušta se veče,
    Duboki uzdasi kroz sobu ječe,
    Kuglice na boru tiho zveče,
    Još jedan Bozic, eto, proteče.

Leave a Reply