Prije godinu dana u ovo vrijeme je itekako brzo letjelo a za neke „velike“ odluke nije se moglo puno razmišljati – djelovalo se u trenutku. Već „ofucana“ tema o poplavama, tko iole prati medije, služi nekim drugim svrhama a ne onoj kojoj bi trebao – uvidjeti poteškoće napaćenog naroda i izvući pouke za budućnost. Prije nekoliko dana aktualna predsjednica obišla je po drugi put Cvelferiju i pogledala oko sebe u nadi da će vidjeti ne znam što…?! – sirotinju, bez posla i bez nade u bolje sutra koja čeka prvu priliku za odlazak u nepoznato. Dobronamjerni ljudi s našeg istoka rekli su: „…-ha, barem je došla!“ – kako došla tako i otišla.
Naš grad Županja prošao je odlično i zbog toga najprije treba reći: „Bogu hvala!“ Prilika za to bila je u prošlu nedjelju – zahvaliti Bogu za sve dobro i loše da nije bilo još lošije kao što je moglo biti. Pjevalo se „Te Deum“ – hrv. „Tebe Boga hvalimo“, na misi zahvalnici na kojoj se nije mogao primijetiti naročito velik broj onih koji su po dužnosti najodgovorniji, primjerice gradski dužnosnici, djelatnici komunalca i svi drugi koji su tih dana bili na nasipu slagali vreće s pijeskom a poslije dežurali ili radili u Caritasu, Crvenom križu i drugdje.
Kad je bilo najteže i djelatnici komunalca su bili aktivni. Odštopavali ranije napravljene „fušeraje“ na gradskoj kanalizaciji ili vršili „nadzor“ i uglavnom slijegali ramenima. Posebno se to odnosi na Sladoranu koja je plivala zahvaljujući upravo takvoj gradskoj kanalizaciji koja, kako se vidjelo, opstoji na dvije male pumpice koje su „kao“ odvlačile vodu. Da bi ublažili potop, od kojega i danas stanari Sladorane imaju posljedice – posebno oni koji žive u prizemlju – donosili su mobilne pumpe i ubacivali vodu u krug tvornice koja – usput rečeno – nije imala kapi vode od poplave te i to nešto govori.
Sjetimo se da nikad ranije nije bilo ovako velike količine voda, ali nikad nije bila potrebna intervencija komunalca za ispumpavanjem vode kad je bio u pitanju trenutačni pljusak što je ekvivalent višednevnim oborinama. Sve to u čovjeku ostavlja dojam kako je pripajanje Sladorane na gradsku kanalizaciju izvedeno i više nego loše a sve s ciljem što većem broju građana naplatiti komunalnu naknadu i sve ostale namete te tako povećati gradski proračun a da zato nisi ništa dao/uložio. To je princip po kojemu djeluje i funkcionira sve u posljednjih dvadeset godina – ne daj ništa – uzmi maksimalno! Upravo je to jedan od razloga zbog kojih, sada ne samo mladi, nego svi, odlaze iz ovoga grada prvom izglednijom prilikom. Posebno je tragikomično bilo kada ti dolaze ljudi iz spomenute tvrtke i kažu kako iz kanalizacije treba izvući sve rine jer one zagušuju odvod i čitavu kanalizaciju pritom zanemarujući da su te zgrade izgrađene i prije 70. godina i kao takve su još uvijek u izvornom stanju! U međuvremenu nije se po tom pitanju napravilo ništa ili jako malo. Slobodno se možemo zapitati ima li smisla plaćati komunalnu naknadu, oborinske (iliti atmosferske) vode i kojekakve ostale izmišljene namete svojstvene mentalnom sklopu davno prošlih vremena a zauzvrat ne dobiti nikakvu uslugu koja se time podrazumijeva?! Ima li smisla ne htjeti saslušati ljude koji su pogođeni prošlogodišnjom tragedijom i ne pružiti im pomoć na koju nedvojbeno imaju pravo? Jasno je kako su problem ne samo poplavne vode nego i podvodne te se to pitanje u potpunosti zanemarilo a ljudi koji su na to ukazivali i ukazuju jednostavno ignorira.
Kako ranije rekoh, iz ovog prošlogodišnjeg potopa smo trebali izvući svi nekakve pouke, ali izgleda nismo što još više žalosti. Godina dana poslije neki mogu zahvaljivati na poplavi jer je ona za njih, kako se da vidjeti, blagoslov! Ne samo da su obnovljene državne zgrade nego i privatne kuće, također ih je dosta izgrađeno iz temelja – kako i pristoji; mnogi zahvaljujući donacijama imaju novu kućnu elektroniku i to po dva komada istoga. Strašno je bilo čuti riječi osoba koji su se silom prilika prihvatili dijeliti donacije kako im mnogi psuju najbliže i Boga jer, eto, dotični ima pravo na sve. Često puta se možemo zapitati kako je sve to moguće i zar voda ne bi trebala isprati zlo u ljudima a umjesto toga kao da ga je donijela…?!
Kao po nekom ne pisanom pravilu najglasniji budu gotovo uvijek oni koji su naučili gaziti preko drugih i sebično uzimati a oni za koje se ni ne čuje jesu doista sirotinja od Boga koja šutećki gleda oko sebe, zasuče rukave i krene ispočetka. Takvi ljudi su patnici i uglavnom su takvi bili na misi zahvalnici, jer znaju koliko su truda uložili i sebe pa su svjesni da moraju za to Nekomu zahvaliti – to su istinski vjernici. Tu vrijedi ona prispodoba iz Lukinog evanđelja o deset gubavaca – Lk 17, 11 – 19. – od kojih se samo jedan vrati i zahvali – kakve li sličnosti s nama danas!
Doista se čovjek ne može oteti osjećaju da će se takvo nešto ponovno vratiti u možda nekom drugom i još razornijem obliku po naše društvo i opet nećemo biti spremni nego će sve pasti na leđa običnog puka kao i prije godinu dana. Upravo to „nešto“ kuca na naša vrata…
…- nastavak slijedi.
Marko Tetkić