Prema obiteljskoj predaji, preci obitelji Kalenić dolaze u Štitar negdje krajem 18. stoljeća, možda tijekom austro – turskog rata (1788. – 1792.). U to je vrijeme cijela Slavonska Posavina bila u sustavu Vojne krajine. Nitko se nije mogao useliti bez odobrenja vojnih vlasti koje su imale svu upravnu i sudsku nadležnost. Vojna krajina bila je izuzeta iz Banske, civilne, vlasti sve do konačnog i potpunog ukinuća Vojne krajine i pripojenja matici 1883. godine. Zapovjedništvo regimente dopuštalo je useljavanje po potrebi ili zamolbi. Dozvola za ulazak davala se ukoliko je bilo potrebe za vojnicima ili onima za koje se smatralo da mogu biti od koristi seljacima (graničarima) i regimenti. Tako se u Granicu doseljavaju uglavnom deficitarni obrtnici, trgovci, učitelji i drugi profili zanimanja koji su bili neophodni za svakodnevni život graničara i vojnu spremu cijele Brodske graničarske pukovnije. Među njima bili su i Kalenići. Ne može se pouzdano reći, ali prema prezimenu dolaze iz istočnih, panonskih krajeva Habsburške Monarhije, iz Srijema ili Bačke. U popisima obitelji graničara, vojnih obveznika iz Štitara iz 18. stoljeća, nije zabilježeno prezime Kalenić.
Kalenići su bili graničari s vojnom obvezom čuvanja granice i odlaska u ratove koje je Habsburška Monarhija vodila. Za tu vojnu službu graničarska obitelj uživala je određeni zemljišni posjed kao arhaični oblik feudalnog vojnog lena. U Krajinu Kalenići dolaze u najgore vrijeme jer je od 1788. do 1814. Habsburška Monarhija gotovo cijelo vrijeme u ratu. Graničari ratuju po cijeloj Europi.
Kada su ratovi minuli pojedini članovi obitelji Kalenić, uz poljoprivredu, počinju se baviti i drugim poslovima. Obiteljska predaja spominje konjušnicu u vlasništvu Kalenića koja se nalazila na njihovom imanju u Doljanskom kraju, danas Savska ulica. Bave se trgovinom i uzgojem konja za potrebe vojske. Nesretnim slučajem konjušnica se zapalila i potpuno izgorjela. U Štitaru se, kao i u drugim mjestima, uzgajaju konji, ne kao tegleće životinje jer su za rad korišteni volovi, već za potrebe konjaničkih vojnih postrojbi. Negdje od Štitara i Babine Grede pa po mjestima prema Slavonskom Brodu regrutirani su vojnici konjanici – husari.
Do kraja 19. stoljeća članovi obitelji Kalenić bave se raznim djelatnostima: trgovinom, ugostiteljstvom, poljoprivredom, a jedan od članova obitelji, Filip Kalenić, tako je vodeničar, dok je Alojz Kalenić pokrenuo proizvodnju opeke i crijepa u manjoj ciglani čiji se ostaci i danas vide, a radila je sve do 1926. godine, Stipan Kalenić općinski je službenik itd. Dijelili su i dobro i zlo s ostalim mještanima. Tragična je priča Kate Kalenić, udane za Luku Živkovića, iz sredine 19. stoljeća kojoj je umrlo četvero djece u dobi od 1 do 19 godina. Tek je zadnje rođeni sin Ivan poživio. U mladoj dobi umrla su i dva sina Franje Kalenića, braća Elizabete Kalenić, bake prof. Antuna Slavka Kalenića, Đuro u 18. godini i Stanko u 14. godini. Tijekom II. svjetskog rata pod nerazjašnjenim okolnostima nestao je i njegov stric Slavko po kojemu je i dobio ime – Antun Slavko.
Pored svih nedaća i tragedija ipak su za ondašnje prilike i mogućnosti života na selu polako napredovali i na kraju stekli solidan imetak. Poslovni uspjeh obitelji započinje krajem 19. stoljeća, od Alojza Kalenića i njegovog sina Franje koji pokreću posao s ciglanom, trgovinom i gostionicom. Između dva svjetska rata obiteljski posao nastavlja Ivan Ivša Kalenić. Od trgovačke konkurencije u mjestu, obitelji Kandler, preuzimaju veliku kuću i poslovni prostor. Poslije će u pučkom govoru ta velika kuća na uglu ulice biti nazvana „Kalenić ćošak“ i dan danas poneki stariji Štitarci tako nazivaju taj dio mjesta. No i dalje je imao jaku konkurenciju u židovskom trgovcu Maxu Pollaku. Poslovni uspjeh obitelji prekinuo je II. svjetski rat. Kalenići su pred kraj rata temeljito opljačkani od strane i danas nepoznatih razbojnika. Ivša Kalenić jedva je spasio živu glavu. Poslije rata nova komunistička vlast konfiscira obiteljsku trgovinu i u njoj, u skladu s novom ideologijom i prisilnom kolektivizacijom, otvara zadružnu trgovinu. Kalenići se više nisu mogli baviti trgovinom. Život je tekao dalje, prilike su bile teške, a valjalo je živjeti. Ivša se okreće uzgoju pčela, i uz to, iz vlastitog šljivika, peče tada vrlo traženu robu – rakiju šljivovicu.
Inteligenciju, spretnost i okretnost, borbenost, htijenje i volju nitko čovjeku ne može otuđiti makar ga opljačkali do gole kože, malo će ga poljuljati, ali ga neće zaustaviti u težnjama za boljim i sretnijim životom.
Poslovanje, kontakti i povezanost sa širim krugom ljudi izvan uskih seoskih okvira omogućilo je Kalenićima svekoliki napredak, kako materijalni tako i onaj duhovni. Već tijekom 20-ih i 30-ih godina 20. stoljeća Kalenići migriraju prema Zagrebu. Nade polažu u obrazovanje. To će postati trajno obiteljsko obilježje. Tako je iz krila šire obitelji Kalenić ponikao niz visoko-obrazovanih članova s akademskim titulama: Antun Slavko Kalenić, profesor na Filozofskom fakultetu u Zadru, njegova supruga Smilja Kalenić, profesorica na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, Ignacije Vatroslav Kalenić, profesor na Filozofskom fakultetu u Ljubljani, njegova kći Branka Kalenić Ramšak danas je dekanica na istom fakultetu, Ana Kalenić Špoljar, ing. kemije, prof. Mirko Šokičić i drugi.
Časna sestra Marija Ivanka Kalenić profesorica je latinskog i grčkog jezika u katoličkoj gimnaziji u Zagrebu. Godine 1948. odlazi u Argentinu gdje je radila kao profesorica u školama Provincija sestara milosrdnica Južne Amerike. U više mandata vršila je službu provincijalne glavarice, predstojnice i kućne ekonome.
U Štitaru su Kalenići bili društveno angažirani u seoskim društvima, a osobito u Crkvi koju su kao solidni konzervativni i religiozni mještani uvijek podupirali. Elizabeta Kalenić sudjeluje u osnutku Društva za širenje vjere koje se, osim crkvenog života župe Štitar, bavilo i općedruštvenim aktivnostima da se bar donekle oživi i društveni život.
Bili su napredna obitelj od koristi cijelom mjestu. Ivša Kalenić sudjeluje u osnutku Dobrovoljnog vatrogasnog društva 1932. godine i dugo je vremena blagajnik društva. Isto tako 1935. godine sudjeluju u osnutku prvog športskog društva u mjestu – nogometnog kluba imena Hrvat pa ŠIŠKA (akronim od Štitarski športski klub), kasnije preimenovan u Sloga. Preko svojih trgovačkih veza, po povlaštenim uvjetima, nabavio je prve dresove, plavo-bijele mornarske majice na koje su našiveni brojevi i lopta. Za nogometni klub nastupali su i Ivšini sinovi Antun, otac prof. Antuna Slavka Kalenića, i njegov brat Slavko. Slavko je tijekom školovanja u Zagrebu igrao u drugoj ekipi velikog zagrebačkog kluba HAŠK-a, a tijekom praznika, kad je bio kod kuće u Štitaru, nastupao je kao pojačanje domaćem klubu. Od ostalih članova obitelji i njihovog društvenog angažmana valja spomenutu Jozu Kalenića koji je između dva rata bio predsjednik Hrvatskog katoličkog orla u Zagrebu.
Danas više nitko od Kalenića ne živi u Štitaru.
Nadam se kako je ovo kratko izlaganje barem malo osvijetlilo stoljetni povijesni hod i značaj obitelji Kalenić za Štitar.
O radu i djelu prof. Antuna Slavka Kalenića govorit će uvaženi profesori s Filozofskog fakulteta u Zadru kojima se u ime svih mještana zahvaljujem što su našli vremena za posjet našem malom mjestu i ovome znanstvenom skupu. Prof. Antun Slavko Kalenić volio je svoj zavičaj i svoje rodno mjesto i nikada nije zaboravio svoje korijene, a mi Štitarci neizmjerno smo ponosni na njega i njegov rad koji je ostavio traga u cjelokupnoj hrvatskoj znanosti i kulturi.
Mato Dominković