Više se ne obazirem na primjedbe po školskim hodnicima kao ”cura sigurno uzima neke vitamine i proteine”. Na pitanja što jedem, čime me hrane, samo dobacim:” Volim nutellu, voće, uglavnom sve, a hranim se sama. Zadovoljni!?”
Ma, razumijem ih. Svima upadam u oči sa svojih 180 cm visine. Kao da je meni lako. Svaki dan imam osjećaj da su mi se ruke odužile, noge porasle. Tata i mama sumnjivo gledaju hoće li morati u nabavku novog kreveta. U školi bi trebali kupiti malo više stolce i klupe. Moje noge pod ove ne stanu. Kad učitelji ne gledaju, volim opružiti noge koliko god one dugačke bile. Kad bi me vidjeli, mislim da bi se uplašili. Zasad mi skrivanje polazi za nogom jer sjedim u zadnjoj klupi. Već sam se žalila razrednici. Moram uvijek ustajati kako bih vidjela što piše na dnu ploče. Razrednica ima opravdanje. Prve klupe su za one s naočalama, a takvih je većina. Onda dolaze na red oni nižeg rasta, tako da sam pretplaćena na zadnju klupu. Drugi mi na tomu zavide jer je party uvijek u zadnjoj klupi, a ja se osjećam kao da sam na kraju svijeta. No, od moje visine razred ima koristi. Kad treba okačiti kartu na zid, Nina je tu. Kad redar ne može obrisati naslov na ploči, Nina će to. Tu je uređivanje visoko podignutih panoa na školskim hodnicima pa poželim da i drugi malo narastu. Mogli bi i oni malo vidjeti kako je to kad imaš noge do ramena svoje najbolje prijateljice. Nisam to ni primijetila, a i njoj nije smetalo, ( e, to se zovu prijateljice!), sve dok nisam vidjela sliku gdje je ona pored mene kao mrav pored žirafe. Razrednica me pokušava razveseliti pa me umjesto običnoga dobar dan,
pita kako je kod nas gore u oblacima.
Kupnja obuće i odjeće je posebna priča. Već mi s vrata govore: ”Nažalost, nemamo vaš broj!” Molećivo ih gledam i pitam: ”Imate li ikakvih tenisica broj 42?” Nisam zahtijevna i ne patim od modnih kombinacija, ali ovdje jednostavno nema brojeva za mene. Za tenisice i hlače
morala sam potegnuti do Zagreba. Mama se radovala da ćemo dobro proći jer su sniženja pa će i ona sebi ponešto kupiti. Naravno, hopping nije mogao proći bez kupovine papuča – žaba s jarkocrvenim usnama. Prodavačica je mislila da su za mene. Dok je mama sa zadovoljstvom
držala svoje vrećice, ja sam isprobavala pete hlače. Pomalo je već gubila strpljenje pa bi mi govorila: ”Te su ti dobre!”
”Ali, kratke su! ”pokazivala sam joj.
,,Ma, to ti se sada tako nosi!”pokušavala me nagovoriti.
Ni majice me nisu mogle izbjeći. Ili su rukavi prekratki, ili je sve na meni visjelo kao na vješalici. Svojim dugačkim rukama skidala sam sve što bi mi mama pokazala prstom da bi moglo odgovarati. Ovdje je vrijedilo pravilo moje prijateljice koja je diplomirala shoppingiranje. Čim nešto vidiš, kupuj! Kad bismo izašle, promatrala sam što nose visoke cure. Došlo mi je da ih zaustavim i pitam gdje su to kupile. Odustala sam kad sam vidjela kolike štikle nose. Ja sam ipak sportski tip. Sportski sam se odlučila boriti sa svojom visinom. Pustit ću stvari neka idu svojom dugačkom stazom. Uspjelo je. Čak me i strop prestao gledati s podsmijehom. Vješto sam kombinirala svoje nove hlače i stare majice, nadajući se da ruke nekako mogu sakriti, ali noge ne. Sve do jednog dana kad me dečko, inače viši od mene, nazvao – ona koja mijenja žarulje po školi. Što? On, koji je viši od mene? Što to on umišlja? Misli da je faca? To ćemo još vidjeti! Bila sam ljuća od onih papričica na pizzi koje uvijek maknem sa strane. Znači, dečki mogu biti visoki koliko god hoće! Cure ne! Otkud im pravo da budu visoke 180 cm kao ja!? Moje drage prijateljice dolazile su mi ususret. I ona kojoj su moje noge do ramena. Naši razgovori odagnali su ljutnju. Sutradan sam odabrala drugu taktiku. Njemu u inat! Podigla sam svoju dugu kosu u punđu na vrh glave da budem još viša. Digla sam visoko glavu i prošetala hodnikom da me vidi. Uostalom, ja sam korisna svojem razredu. Danas opet brišem ploču i dohvaćam lopte za tjelesni. Kad igramo košarku, mene prvu izaberu! Igram košarku i za klub u gradu. Što je najvažnije, razbila sam svoj strah i iskoristila svoju visinu. On neka i dalje misli da ja mijenjam žarulje.
Vaša Nina
Nina Matanović 7.r.
OŠ Mate Lovraka Županja
