“Zar opet jedinica! Kako ti misliš upisati srednju školu? Još i o tebi moram misliti, kao da nemamo već dovoljno problema…” Dalje ju nisam slušala, svaki tjedan mogu obilježiti dan kada sam dobila još jednog keca. Mislim da sam ispunila sve radne dane, trebala bih ući u knjigu rekorda kao najlošiji đak na svijetu. Oh, da, i dalje je pričala, ali je gledala u svoj pileći paprikaš koji opet neće ispasti kako treba jer ga je već dovoljno zapaprila svojim gorkim riječima. Postala sam imuna, više me ništa ne vrijeđa jer njezine svakodnevne teške riječi postale su mi pjesmica koju izrecitiram za pet minuta, a kolači u koje zabunom stavi sol, a ne šećer kao tablete protiv stresa. Stres je mene i nju izjedao iznutra, a da to nismo ni znale. Jedino što nas je držalo na površini bio je moj mlađi brat Teo. Vrlo surovo, ali on je bio naš spas te istovremeno i otrov koji nas je godinu po godinu sve više urušavao.
Lagano sam odšetala do sobe, u meni kao da su se rušile ciglice, svaki dan po jedna, samo ću se jednom ispuhati poput balona. Bacila sam torbu u kut. Primjetila sam paučinu koja se napravila od mog superredovitog čisćenja sobe. Legla sam na krevet i pošteno izdahnila zrak u kojem se još malo osjećao dim cigare. “Naravno da me nije pitala zašto sam dobila jedinicu. Moj dan, na tu se temu može toliko toga napisati. A, ja mogu toliko toga slagati.” razmišljala sam na glas, što je bila moja vrsna terapija. “Ne smije se lagati!”
Teo kao da je prisluškivao i čekao moju prvu pogrešku. Njegove plave sitne oči su me promatrale i čekale moje odobrenje. “Hajde, dođi.” čekao je moje odobrenje, a onda se nezgrapno popeo na krevet i legao do mene. Polagano je izgovarao riječi dok ih ja nisam posložila u rečenicu, pričali smo tako o meni i njemu. Ja njemu o školi, a on meni o svojoj LEGO utvrdi koju brani od zmaja, ali kada su čuli da sam ja došla, morali su prekinuti bitku. Na samom kraju zamolio me kao i uvijek da mu na mobitelu pustim pjesme dječjeg zbora. Naučio je već pola pjesmice. Dok mi ju je tako pjevao, gledala sam ga i on mene na neki poseban način. Svemir nam je odlučio zakomplicirati život, malo ga prošarati i dodati jedan više kromosom koji je Tea označio kao osobu sa Downovim sindromom. Tu su počele sve nevolje. Kako živimo u manjem gradu, mama se suočila koliko je sredina neprihvatljiva. Nedavno ga je morala ispisati iz vrtića zato što su joj rekli da mu se ne mogu toliko posvetiti. Postalo je sve teže, kao da se na njezinim leđima slagalo kamenje.
Tako je i moja škola u kojoj nisam bila baš bajna stavljena na zadnje mjesto. Moj se problem s matematikom stavio u neku odbačenu mapu na njenom laptopu koji je bio ispunjen istraživanjima o Teovoj bolesti. I tako su se njezini telefonski pozivi i papiri redali i redali kao i moji školski i vršnjački problemi. Shvatila sam da ću morati sama pronaći rješenje, ali kada sam stala pred vrata psihologinje, ona su se činila tako daleko.
Zato je lakši put bio prljavi dim cigare te klupa u parku na kraju grada te sam ja tu popustila jer nisam naišla nimalo razumijavanja niti na ruku koja me neće pustiti. Jedino što sam imala od topline obitljske ljubavi bio je moj brat. Kao što sam i rekla mama je odmah nakon ručka otišla za svoj radni stol i tražila škole koje će bratu osigurati pomoć. Ja stajala u svojim poderanim trapericama i sivom puloveru koji mi je kupila za onaj prošli, drukčiji Božić prošle godine. Prije bi me opomenila zato što se nisam presvukla u kućne stvari, a sada, mislim da bih komotno mogla ići u pidžami. Gledala sam ju tako udubljenu s naočalama na pola nosa. Nisam ju krivila toliko, znam da smo podbacile i ona, ali i ja te sam smatrala da više nema povratka. Sada Teu samo mora biti bolje, a ja ću se već snaći kao i uvijek. Zaspala sam kasno, učeći za povijest koju moram sutra ispraviti. Ne znam ni sama gdje mi vrijeme proleti, jednostavno se izgubi negdje, u nekom kutu. Odjednom sam začula mamin smijeh. Napravila sam nekakav čudan izraz lica jer mi je kroz glavu prošla misao da je prolupala. Čula sam samo njezine riječi Hvala Vam puno i Vdimo se sutra tada je postajalo sve tiše i tiše, a ja sam zaspala. Ujutro se mama smiješila i nešto šaputala bratu. Ja sam se samo pokupila i otišla u školu te naravno mahnula Teu koji je bio sav rumen u licu. Obukao je svoje omiljene šarene čarape koje nam je mama davno kupila, i njemu i meni.
“Anita, trojka je, ali ja vjerujem da ti možeš puno bolje…” ključna riječ je bila TROJKA i to je sve što mi je trebalo za ovaj dan, još je i lijepo glasno zazvonilo zvono te je ostao još samo jedan sat povijesti za koji sam duboko vjerovala da će proći brzo. I tada se začulo iznenadno kucanje na vrata. Nisam ni obraćala pažnju jer tko bi mene tražio u ovo doba. Ali, izgleda da me je tražio ili bolje rečeno tražili. Ugledala sam mamaminu svježe obojanu plavu kosu koja je virila kroz vrata. Ustala sam i otišla do nje.
Pokraj nje je stajao Teo sav nemiran je razgledavao oko sebe. “Znam da je iznenadno, ali za sat vremena s Teo idem do Zagreba na razogovor u vrtić koji bi mu mogao pružiti sve ono što mu treba. Ispekla sam ti slane i slatke palačinke da imaš kada se vratiš iz škole.” objašnjavala mi je, a iz glasa joj se mogla čuti radost. Kimnula sam glavom te pogledala na mjesto gdje je stajao Teo, ali ga više nije bilo. I ja i mama smo gledale po hodniku, a onda sam iz svog razreda začula gromoglasan smijeh. Prošli su me trnci. Ušla sam unutra, svi su se bili okupili oko njega i smijali mu se. Još im je smješnije bilo što on nije ništa shvaćao, Ja sam ga samo povukla za ruku te sam začula rečenicu koja mi je presjekla sve “Hej, Anita kakve ti to brat nosi čarape, zar nisu bile neke normalnije?” Brzo sam predala Tea mami, stajala sam pognute glave, ona me uhvatila za ruku te vidjela tu veliku suzu iz oka koja je potekla. “Moraš ići , nemojte kasniti.” Imala sam snage još samo za to. Okrenula sam se, sjela na stolicu zadnje klupe i ponovno se pokušala isključiti iz svega, ali ovoga puta nije uspijevalo.
Ne zna ni sama kako je prošla ta večer. Nisam uživala ni u palačinkama koje su za čudo ispale dobro. Zaspala sam u Teovoj sobi, gledajući u zajedničku sliku mame, brata i mene. Sljedeće jutro, nisam ni htjela otići u školu. Otišla sam do svoje sobe po mobitel i na ormariću našla šarene čarape koje mi je Teo jučer ostavio. Nakon toga više mi nije bio potreban nikakav poticaj. Došla sam u školu u svojim bijelim tenisicama, zavrnutim hlačama, a šarene su čarape upadale u oči svima. Kročila sam hrabro u razred, svi su pogledi bili upereni u mene. Sjela sam te sam stavila noge na stol, hajde Teo da ih vidimo sada.
Nina Matanovć 1.d