Tradicionalno, svake se godine u malom mjestu Cerniku održava natjecanje ”Susret malih pjesnika Slavonije i Baranje” . Već nekoliko godina Susret ima i međunarodni karakter jer sudjeluju škole iz Vojvodine i BiH. Ovo je bio 24. susret, pokrenut da to bude susret štokavaca, kajkavaca i čakavaca. Kajkavci su imali tradicionalno svoje ”Dane kajkavske riječi” u Zlataru, čakavci u Žminju, a književnik Tito Bilopavlović uz podršku jezikoslovca Stjepka Težaka i Cernika – pokrenuli su i susrete štokavskih pjesnika. Naša je škola među onima koji su se plasirali već od prvog susreta. Ove godine nas je prošlo najviše,čak četvero učenika iz naše škole. To su: Antonio Tomić i Petra Župarić iz 6. razreda i Veronika Hrehor i ja – Nina Matanović iz 8. razreda. Na Susretu smo bili sa svojom mentoricom Radojkom Matić. Školi baš i nije bilo jednostavno poslati nas četvero i mentoricu na Susret pa ovom prigodom zahvaljujem svojoj školi i ravnatelju prof. Marijanu Oršoliću koji je pronašao način da budemo dio susreta Malih pjesnika Slavonije i Baranje.
Prvo mi je pitanje bilo gdje je uopće Cernik pa sam posegnula za Google maps. Nova Gradiška, do dva sata putovanja, slobodan petak…
Uzbuđenje je raslo, ali uživanja u pogledima na pejzaže Slavonije nije nedostajalo.
Prema pričanjima onih koji su već bili, mogla sam čuti samo riječi ”vau” i ”blago tebi”! I mogu reći da se nisam razočarala. Susret je nadmašio sva moja očekivanja!
Srdačna dobrodošlica, učenici u narodnim nošnjama, prekrasan program, svatovska klopa, škola prekrasno uređena, etno izložbe i zavičajni kutak, mnoštvo veselih lica djece i odraslih…Treba sve to posložiti i srediti dojmove.
Nakon dobrodošlice i blagovanja jela posjetili smo Franjevački samostan i jedinu biblijsku zbirku u RH, o čemu nam je živopisno govorio župnik Vjenceslav Janjić. Učiteljca nam je prišapnula da je on rođak našeg učitelja matematike pa smo još pažljivije slušali što nam je pričao. Mogu reći da je duhovit, baš kao i naš Učo.
Samostan okružen brežuljcima, krajolik doista prekrasan! Unutar same crkve mnogo anđela, što u slikama, što u kipovima, ”da im se ni broja ne zna”, kaže župnik. Nismo uspjeli razgledati sve bogatstvo, ali smo doznali da samostan čuva dvije inkunabule i brojne vrijedne knjige, a biblijski muzej je svjetskoga glasa.
Bližio se trenutak predstavljanja malih pjesnika i čitanje radova u prepunoj dvorani. Domaćini su sve poduzeli da se osjećamo ugodno i opušteno, između naših nastupa pjevalo se i sviralo, glumilo. Nastupali su i gosti iz Primoštena i kajkavci iz Zlatara, gosti iz Tavankuta i Usore.
Imala sam i jednu veliku sreću. Bila sam prva u prvoj skupini, prva sam recitirala svoju ne baš kratku pjesmu. Zbor je između skupina pjevao pjesme, a ohrabrili su nas podatkom da je prijavljeno 105 radova, od kojih je izabrano 40 za Susret. Među tim se radovima bira 5 najboljih – jednakovrijednih te jedna za najbolji krasnoslov. Atmosfera je bila zbilja svečana i ugodna. Na kraju sam bila sretna što sam prva završila pa sam u miru mogla se prepustiti uživanju i praćenju nastupa ostalih malih pjesnika. Pred sam kraj ponovno nas je sve hvatala nervoza, a u zraku se moglo osjetiti napetost iščekivanja. Abecednim su redom govorili one radove i učenike koji su izabrani za najbolje. S ponosom mogu reći da sam i ja bila među njima, a moja je prijateljica Veronika Hrehor osvojila nagradu za najbolji krasnoslov! To se zbilja može nazvati uspjehom. Dvije glavne nagrade idu u moju školu! Nakon toga je uslijedila tolika opuštenost i zadovljstvo. U domu je bio pripremljen ručak – pravi slavonski: od juhe, kuhanog mesa i sosa, sarme, pečenja, raznih vrsta salata i slavonskih kolača, uz sokove i glazbu. Doznajem da u pripremi i organizaciji sudjeluju škola i mještani, roditelji donose kolače i ostalo, a učenici srednje škole iz Nove Gradiške odrađuju praksu posluživanja. Učitelji škole na usluzi svima, kako odraslima, tako i nama djeci!Pitaju odakle smo i nutkaju nas kolačima, sokovima. Ravnateljica Reza Benković obilazi od stola do stola, pita trebamo li što i kako nam je. Kući smo se vratili tek u 18 sati, a taj mi je petak bio jedan od najdražih. Cernik je mjesto koje prepoznaje kreativnost djece, čuva tradiciju i unapređuje svoju školu suradnjom roditelja i škole, povezuje Hrvate izvan domovine, pokazuje bogatstvo hrvatskoga jezika i njegovih narječja! I još nešto, na svakom se koraku osjeća dobrodošlica, ljubaznost, osmijeh domaćina! Mogu samo reći: Cerniče, hvala ti! Tako si malen, a po mnogo čemu velik!
Vaša Nina
Nina Matanović 8.b
OŠ Mate Lovraka Županja
