Često sam slušala komentare kako dijete ne bi trebalo pisati o manje lijepim događanjima. Pa ono treba biti veselo! Slažem se, ali u nekom drugom svemiru. Odlučila sam u ovoj kolumni pokazati kako mi djeca vidimo neke ružne stvari i događaje. Naravno, mi ne moramo raditi, ne moramo zarađivati, ali ima djece koja se boje budućnosti, boje se kako neće imati za jelo. Odrasli često ne razumiju kako se i u našem srcu i umu događa nešto sasvim deseto. Kad nas saslušaju, samo odmahnu rukom i kažu kako nam je moglo biti stoput gore. Ja tvrdim kako moramo raditi da nam svima bude bolje i kako samo razmišljanje neće dovesti do rješenja problema. Konkretno, mi djeca u ovom našem gradu za mnogo toga smo uskraćeni. Jako mnogo toga nam nedostaje. Možda se i zato mladi često sele i odlaze. Iz mojega je razreda otišlo troje učenika, a iz nekih čak šest. Kad ih pitam kako im je, je li im bolje…pa, i sami već znate odgovor. Mogućnosti školovanja i napredovanja su neusporedivi i neprocjenjivi.
Već čujem neke od vas kako kažu: A što im to ovdje nedostaje?
Nedostaje, nedostaje!
Evo, moj primjer. U slobodno vrijeme igram tenis. Ne mogu trenirati kada je kiša, kada je snijeg, a broj trenera koji treniraju je vrlo malen. Prijateljica koja trenira košarku, ima samo dva puta tjedno treninge. Ja vjerujem kako ovdje ima puno mladih sportskih talenata koji jednostavno neće moći dostići svoj vrhunac, zato što je u ovome malom mjestu to neostvarivo. Često roditelji nemaju dovoljno novca kako bi popratili taj talent, jer ovdje nema posla. Ono čega ima je velik broj kafića u koji čak odlaze mladi s 13 godina i to u vrlo kasnim satima. Nitko im ništa ne govori, jer tako to ovdje teče. Tko još od nas tinejždera ode u muzej ili knjižnicu? Zapravo, ima nas nekoliko. Ja se nalazim u toj grupi i često smo mi neshvatljivi i nalazimo se pod budnim oko promatrača koji nas smatraju izvanzemaljcima. Moja prijateljica, koja živi u Zagrebu, u mnogočemu mi je slična, ali… Ona također igra tenis, ali ide i na turnire i ništa joj nije uskraćeno. Dobiva besplatne knjige, ide na raznorazna natjecanja… Ma, mogu nabrojiti bezbroj životnih razlika.
Ali, gdje pronaći početak, a gdje kraj? Kako početi iznova? Zar ćemo zauvijek ostati malo mjesto za koje mnogo ljudi i ne zna gdje je? Uvijek će se više gledati na veće gradove, a nas će ostaviti negdje dolje. Na dnu popisa za dostojniji život.
Zbog toga je nama djeci, barem onoj koja nisu otišla krivim putem, ovdje život pun nekih nerazumnih postupaka i osjećaja kako se o nama ne brine na pravi način. Nije onda čudo što se sve više djece okreće ”zabavnijem” putu, a mi ” normalni” kao da smo u manjini. Kao takvi, neki se povlače, postaju preozbiljni za svoje godine.
Oni koji su odselili, pokrenuli su novi život pa dolaze ovamo s najnovijim tenisicama i mobitelima te govore kako im je prelagano u školi. Ako i ne gledamo samo materijalne stvari, većinom se ta djeca smiju svaki dan i zrače nekim novim, još nepoznatim duhom. Da, dobro ste pročitali! Smiju se i vesela su, opuštena.
Puno ptica selica odlazi, ali se ne vraćaju, već samo navrate. A što ćemo mi? Sreća je, svakako, u malim stvarima, ali ja mislim kako to treba biti samo do neke granice. Kao i sve. Samo je sada pitanje do koje smo granice došli.
Vaša Nina
Nina Matanović 7.b
OŠ Mate Lovraka Županja