U ovo ljetno vrijeme moja prijateljica i ja svaki dan igramo košarku. Po mome mišljenju, bio je to pohvalan izbor, ali ne misle baš svi tako. Kako u Županji nema košarkaških igrališta, a uostalom ni koševa, preostalo nam je jedino otići na najbliže školsko igralište.
Za mene je jedna od najvažnijih stvari upornost i ona izrečica -nikad ne odustaj, tako da ni pokidani koševi i igralište bez crta nisu bili prepreka. Trenirale bismo dobrih sat vremena. Bila sam ponosna na sve svoje treninge, iako ih službeno u dvorani nisam imala, i na vježbe koje sam uspješno napravila. Kad radite ono što volite i još to ide od ruke, osjećate se kao da imate cijeli svijet na dlanu. Bez obzira na sve, ne odustajem. Bar sam tako mislila do prije nekoliko dana. I tako prolazi stariji čovjek na biciklu, gleda u mene i samo hladno dobaci:” To nije sport za djevojčice!” Teško je bilo opisati što sam osjetila. Nije to bila tuga ni kajanje, ali te netko jednostavno ruši. Netko sasvim nevažan, netko tko i ne zna koliko si ti truda uložio u svoj rad. Možda je ružno reći, ali zbog ovakvih stvari počinjem drukčije gledati ovaj grad. Grad u kojem svi sve znaju o svakome, gdje nema prilika i nekakvih događanja, osim ovako prigodno za Dan grada. Rijetkost je vidjeti dijete koje vuče samo snaga dobre volje. I to se ovdje želi sasjeći u korijenu. Pa kome smo moja prijateljica i ja smetale? Izgleda, bilo bi bolje da sam se zavukla igrati igrice ili otišla sjediti u kafiću. Tako sam se osjećala poniženo i to me još drži. Vraćam u sjećanje sliku Umaga. Ujutro ljudi trče, vježbaju, šetaju. Ne ulaze drugima u život, svatko živi svoj. Imate priliku izabrati ono što želite. Puno je izbora, a ono što je dobro, ljudi će prepoznati i gurati te dalje. Ne kažem, nudi se i tamo ono loše, ali će te ljudi u onome dobrom podržati, dati ti do znanja osmijehom ili , ako ništa drugo, neće ti dobacivati. Iz iskustva svojih rođaka znam da jako podržavaju treniranje, odlazak na natjecanje, posjećivanje drugih gradova… Ja sam prije Bucu šetala rano ujutro jer je bilo prevruće i naišla sam na nekoliko ljudi kojima je to smetalo i koji bi me pogledali poprijeko i s nekim omalovažavanjem u glasu, svaki put pitali zašto ja šetam tako rano. Ne, ne očekujem pohvalu što se nisam izležavala do podne nego lijepo ustala rano i prošetala svojeg psa. Očekujem samo da me puste na miru. Ovdje svatko svakome ulazi u život i pokušava mu nametati što i kako da radi. Da stvar bude gora, kad si uvjeren da radiš nešto dobro i korisno, oni te potkopavaju i svim silama nastoje poljuljati tvoje stavove i postupke. Jedno sam vrijeme trčala po naselju. Pitali su me zašto trčim po njihovu naselju. I onda mi kažemo kako je grad pun groznih trendova i ideja.
No, vratila bih se na djevojčice i sport. Znači, nije pohvalno što ja igram košarku jer to nije sport za djevojčice! Čak ni onda kad imaš metar i osamdeset! Onda vas molim da mi ponudite ono što je. Što se tiče odbojke, klub nemamo. Tenis ne mogu trenirati cijelu godinu i uvijek se ponavlja ista rečenica:”Nemamo novaca.” Za to se nema novaca i nitko ne pokušava gurati ovaj grad dalje. Jedino u čemu napredujemo su kafići i sve veće gluposti i sramota. I tu se nalazi jedna tako velika i žalosna razlika, a to je da su u našem malom gradu ljudi velikih očiju koje su otvorene upravo kako bi jako kritizirali druge i u svemu pronalaze mane. I ne žele promjene jer ih se boje, ali zato zatvarju oči kada vide djecu koja puše i koja se opijaju. Tu neće ništa reći ili će jednostavno šutjeti. Zašto? Ne znam, jedino znam da ovdje djevojčice nemaju podršku baviti se sportom. Nema ni izbora ni uvjeta, a ako nešto nađete sami, kritiziraju vas. Tako je, izgleda, lakše da djeca odu u kafić i počnu pušiti jer je to prihvatljivije. Stariji na to samo odmahuju rukom i promrmljaju – kao da je drugdje bolje, ima toga svuda po gradovima.
Doduše, ima trenera i učitelja koji prepoznaju neke tvoje dobre strane pa te podrže i vježbaju s tobom za natjecanja, rade na tvojoj kreativnosti, potiču te, pohvale, nagrade. No, takvi su rijetki. Neki se potrude da ti zagorčaju i umanje tvoj uspjeh, svjesni da takve ožiljke nosimo kroz život. Naime, kad sam izostala zbog natjecanja, molila sam učiteljicu da mi nešto objasni jer nisam bila. Rekla je da to nije njezin problem. Eto, i tu zvršava sve u gradu koji postaje nekako okrutan. Tomu doprinose i roditelji koji se npr. slikaju za instagram dok piju alkoholno piće. Čak se neki tako slikaju i sa svojom djecom.
Ova mi se tema nametnula i vjerujem da nije sve tako okrutno kako se meni čini, iz moje perspektive, a potaknuto učestalim primjedbama na moje rano ustajanje i igranje košarke. Nadam se da još nismo tako nisko spali i da je ovakvih iskustava, kao moje, ipak malo.
Vaša Nina
Nina Matanović 8.b
OŠ Mate lovraka Županja