Danas nam je iz Siska stigla tužna vijest, da je nakon kratke i teške bolesti u 71. godini života, preminuo gospodin Željko Smolčić. Posljednji ispraćaj će biti u četvrtak, 18.04.2024. godine u 13 sati na groblju Viktorovac u Sisku. KK Županja izražava iskrenu sućut obitelji, prijateljima i suigračima.
Iznimna čast nam je bila ugostiti velikog gospodina Željka na proslavi povodom 50. obljetnice osnivanja KK Županja, kada mu je klub uručio zasluženo priznanje. Nakon proslave u poruci je ovako sažeo svoje dojmove: „Poštovani Zlatko, još jednom ti se zahvaljujem na svemu. Ne mogu ti riječima opisati koliko mi sve to znači, koliko ste me učinili sretnim i ponosnim. Taj dan, 01.09. sam prijepodne stajao u visokoj travi na nekada mojem betonskom igralištu. Jedan čovjek je kosio travnjak NK Radnički i kako sam vidio, čudio se što “onaj” radi u dubokoj travi. Srce mi se steglo, suzne oči u očekivanju proslave. Sve je bilo na visokom nivou, vidi se da je to pravi klub. Još jednom velika hvala tebi za sve. Lijep pozdrav!“
U nastavku prenosimo ulomak iz klupskog spomenara za koji je Smole napisao dio svojih sjećanja.
Davne 1946/47. godine moji roditelji su stigli iz Like „Vlakom bez voznog reda“ u Županju, na Šećeranu. Tu sam se rodio 1953. godine, na kbr. 42. Također i stariji brat. Završio sam osnovnu školu i krenuo u gimnaziju 1967. godine, sve u naselju Šećerana. Za nas klince sa šećerane nogometaši NK „Radnički“ bili su sve. Bili smo na svakoj utakmici i na treninzima. “Visili“ po cijeli dan na igralištu, išli u kino „Kristal“ na projekcije od 17 do 19 sati, jer je kasniji termin bio samo za starije od 18 godina ili na nedjeljne jutarnje matineje. TV je još bila luksuz s jednim ili dva programa. Većina nas je gledala TV u Društvenom domu iznad kuglane, pod budnom pažnjom čika Đuke.
U Županji se 1965. ili 1966. godine održavaju Sportske igre svih šećerana bivše države, za potrebe kojih se na igralištu NK “Radnički“ uređuje nogometno igralište, grade se rukometno (šljaka) i odbojkaško igralište (šljaka) i što će za mene biti najvažnije, gradi se pravo betonsko košarkaško igralište na istočnoj strani u kutu do trafostanice. Prvo betonsko igralište za košarku u Županji. Nakon toga se nekima od nas dogodila košarka.
To je bilo vrijeme Plećaša, Omašića, Tvrdića, Skansija, Slavnića, Giergie, Ćosića i drugih. Ja sam se ludo zaljubio u košarku, osobito nakon upisa u 1. razred Gimnazije „Vladimir Nazor“, 1967. godine. U Gimnaziji nas je kao košarkašku ekipu formirao nastavnik tjelesnog odgoja, Milan Tomić. Uporno sam satima ubacivao, gađao koš, vježbao dribling. Nije mi čak nitko ni trebao osim koševa i mrežica na njima, da čujem onaj čarobni zvuk prolaska lopte kroz obruč. U 3. razredu u našu školu iz Vukovarske gimnazije dolazi Hrvoje Jelčić, već školovani košarkaš, visok oko 2 metra, koji je donio moderniji pristup košarci. S njim sam odrađivao treninge koje je dobio od svog kluba, KK “Vuteks“ iz Vukovara. Imao je sve. Skok, okret ali malo slabiji šut i tu mi u preciznosti nije mogao parirati. Znao sam ga i pobjeđivati u basketu na tom našem betonskom igralištu. Prijatelji iz ŠUP-a, Željko Krpan i Mato Arlović (sudac Ustavnog suda Republike Hrvatske) su mi u Tvornici šećera gdje su obavljali praksu, izlili olovne uloške koje sam na treninzima nosio na nogama, kako bih popravio i visinu svoga skok šuta.
1968. Košarkaška ekipa „ŠSD Elan“ , Gimnazije „Vladimir Nazor“ iz Županje
Prva organizirana natjecateljska ekipa košarkaša u Županji, snimljeno 1968. godine u Vinkovcima
Drago Krpan – Borislav Maričić – Krešimir Porobić – prof. Milan Tomić trener – Franjo Gagulić – Krešimir Pavičić – Mladen Dretvić
Hrvoje Jelčić – Željko Smolčić – Vjekoslav Verić – Zvonimir Pavić
Od novca koji sam 1968. godine zaradio radeći na moru, kupio sam košarkašku loptu Tigar Pirot. To je bila prva prava privatna košarkaška lopta u Županji. Čim bih izašao iz svog „šljaka reda“ (tako smo zvali dijelove naselja koji nisu imali asfaltiranu cestu/ulicu), odmah bih započeo s vođenjem lopte, zapravo lupanjem o pod od Zadruge do igrališta Radničkog. U jesen, kada je Šećerana imala kampanju prerade šećera i smjenski rad, poneke susjede i supruge, znale su i vikati na mene. Muževi su spavali jer su morali ići raditi u noćnu smjenu a lupanje lopte o asfalt je bilo vrlo bučno. Nisam puno mario, trenirao sam vođenje. Značenje te lopte je bilo i u tome što smo ju imali i subotom, nedjeljom, blagdanom, u vrijeme školskih praznika, uvijek kada nastave u školi nije bilo i više nismo bili ovisni o lopti iz školskog kabineta.
Oko lopte i košarke bili su i Drago Krpan, Zdravko Barbir, Borislav Maričić, Jozo zvani Murzi, Vidić i drugi, dečki koji su inače aktivno igrali nogomet za NK „Radnički“. Tu su još bili i Dobroslav Čelić – Skansi, Ante Popović, Petar Vojvodić, Mirko Vujica – Šiljo, Franjo Gagulić, Jolić i drugi. Sve odreda dečki sa Šećerane ili iz Prvomajske (današnja ulica Ivana pl. Zajca). Iz Županje, kako smo zvali sve ostale dijelove grada osim šireg područja oko naselja Šećerana, su dolazili najprije Zlatko Janković, Vladimir Macko, Dragan Timotijević, Marko Kokanović a nešto kasnije i mlađi dečki, Krunoslav Baotić, Željko Nemec – Brca, Dragomir Mikulić i drugi. Igralo se „dan i noć“, ljeti po najvećem suncu, zimi na očišćenom betonu. Već u rano proljeće profesorica Umjetnosti i Njemačkog jezika, Marlena Lončarević, znala me zadirkivati kako bi i ona voljela tako lijepo pocrniti ljeti, kao ja zimi igrajući popularnu „košaricu“.
Ivan Kovač – Pančo je počeo dolaziti na Šećeranu i igrati košarku nakon odlaska na fakultet u Zagreb. Pančo, koji je biciklom dolazio na Šećeranu, donio je oštriju i grublju košarku iz Zagreba. To postaje trend. On nas je kasnije počeo okupljati, formirati kao ekipu. U to vrijeme, mislim 1969.-1970. godine, događaju se prvi počeci treniranja i igranja košarke u malim dvoranama tadašnjih škola, odnosno Osnovne škole Moša Pijade (današnja dvorana Doma mladeži, odnosno OKC-a) i dvorane Škole učenika u privredi, popularni ŠUP (u dvorištu današnje Obrtničke škole). Utakmice smo igrali na našem betonskom igralištu na Šećerani. Suparnici su bili Vukovar, Vinkovci, Požega, ŠUP-a i drugi.
O tom vremenu vjerojatno nema zapisa, ali već tada je, ako se ne varam, bio pokušaj osnivanja košarkaškog kluba. Dobili smo dresove i tenisice posredstvom tadašnjeg tajnika SOFK-e Josipa Hama (Savez za fizičku kulturu), ali zbog nekakvih problema do osnivanja nije došlo.
1970. ŠSD Elan, Željko Smolčić puca na koš na utakmici protiv ŠUP-a.
U terenu su Marko Kokanović i Željko Krpan, igrači ŠUP-a a izvan terena stoje Rajko Milaković (ŠUP) i Branko Pavelić-Ciba (Gimnazija).
Rukom upisan rezultat utakmice na poleđini fotografije
Maturant, školska godina 1970/71.
Dan škole, školska godina 1969/1970.
Na fotografiji broj 2 je snimljen trenutak s utakmice odigrane na našem betonskom igralištu sa zeleno obojanim drvenim tablama na koševima, između Gimnazijskog ŠSD Elan i ŠUP-a, odnosno akcija na koš na strani igrališta prema trafostanici. Rezultat je bio 40:13 za ŠSD Elan (poluvrijeme 21:6) i upisan je rukom na fotografiju odmah nakon izrade. Najbolji strijelci na utakmici su bili Željko Smolčić sa postignutih 18 i Drago Krpan s 10 poena. Tjedan ili dva prije ovog susreta, ista ekipa ŠUP-a je pobijedila naš klub, današnji KK Županja u formiranju. Zafrkavali su nas poslije toga ali su ubrzo „dobili po repu“ od ekipe Gimnazije-Elan i zašutjeli.
Prije dolaska moje generacije nitko nije ozbiljnije trenirao, već su košarku igrali uglavnom gimnazijalci, povremeno kao dio tjelesnog odgoja. Mi smo to promijenili i trasirali put novim generacijama. Moje prve „službene“ utakmice za „klub“ bile su protiv KK „Vuteks“ iz Vukovara, KK „Dinamo“ iz Vinkovaca. Izgubili smo velikom razlikom ali se sjećam da sam „Vuteksu“ ubacio više od 20 poena i da su me zapazili.
U jesen 1971. godine sam otišao na studij ali sam nastavio sam trenirati i igrati, sve dok nisam zadobio tešku ozljedu (pneumotoraks spontani, puknuće plućne maramice), završio na dugotrajnom bolničkom liječenju, nakon koje je uslijedilo razdoblje dugog mirovanja.
Mislim da me je košarka formirala i kao osobu. Diplomirao sam na Tehnološkom fakultetu, radio u vatrostalstvu, uživao u borbi (i pobjedama) s rokovima izgradnje velikih kotlova, dimnjaka, toplotehničkih agregata. Više puta sam radio kao supervizor sa lokalnom radnom snagom za Austrijske firme, na izgradnji navedenih objekata u Pakistanu, Iranu, Turskoj. U mirovini, koju mi uljepšava četvoro unuka, sam od 2020. godine.
Zlatko Grgić
