Na današnji dan 4. travnja 1866. rođen je u Županji Ferdo Juzbašić. Otac Karlo Juzbašić bio je općinski bilježnik u Županji, a majka Marta rođena u seljačkoj zadružnoj obitelji Bušić. Godine ranoga djetinjstva „proživio je u velikoj krajiškoj zadruzi, gdje je za zimskih večeri pažljivo slušao pripovijetke, basne, pjesme, poslovice oko ogromne seljačke zadružne peći (…), a uz to i sam stvarao pjesme i pripovijetke.“
Osnovnu školu završio je u Županji, gimnaziju u Vinkovcima 1885., a pravne znanosti u Zagrebu. Govorio je i pisao njemačkim jezikom, a poznavao je francuski, talijanski, ruski i poljski. Služio je kao pristav Kraljevskoga sudbenoga stola u Zagrebu, zatim u Livnu, Donjoj Tuzli, te u Vukovaru, Irigu, Staroj Pazovi, Đakovu, Klanjcu otkuda je premješten u Vinkovce, svoju posljednju službeničku i životnu postaju. Umire 5. veljače 1905. godine, u 39. godini života. Umro je mlad, nesretan u braku i osamljen. Bio je član Društva hrvatskih književnika i to od samoga osnutka 19(X)., nažalost ne zadugo.
O njegovu stvaralaštvu pisalo je desetak autora, a najcjelovitije dr. Ka- tica Čorkalo, konačno valorizirajući njegovu pismenu ostavštinu koja je godinama bila pohranjena u Zavičajnom muzeju Stjepana Grubera u Županji. Za života je objavio samo jednu zbirku pjesama Spomcn- ci (1898.) Međutim, vrlo mu je vrijedna rukopisna ostavština gdje je i proza, što za autorova života, a i dugo nakon toga sve do 1999. godine nije objavljena, iako su pripovijetke tiskane u vodećim i visokonakladnim ondašnjim časopisima. Juzbašić se istodobno javljao pjesmama i pripovijestima, no osobne krize, provincijska podneblja i život ugrožen teškom bolešću nisu mu ostavili dovoljno snage, a ni vremena da se snažnije izrazi i potvrdi svoju nadarenost, koja je bez sumnje neupitna.
Za kraj evo jedne njegove pjesme:
Ljubičice
Ljubičice, cvijetu lijepi,
V tom draču što se skrivaš?
Sunašce je milostivo,
Što mu dare ne uživaš?
Kaži svijetu čare tvoje,
Ta jedanput tek se živi,
Razvij miris i ljepotu
Nek se cijeli svijet zadivi.
Sunašca se možda bojiš?
Il ti prošlog sanka žao?
Il’ te stid? – Ah, blizu tebe
zumbul se je rascvjetao…
Zvonimir Stjepanović