Na današnji dan 21.11. 1995 godine u američkoj bazi zračnih snaga u Wright-Patterson u Daytonu u saveznoj američkoj državi Ohio, potpisan je tzv. Dejtonski sporazum kojim je napokon zaustavljen rat u BiH. Gorka, ali korisna pilula – tako je pokojni predsjednik BiH Alija Izetbegović, ocijenio sporazum koji je potpisan 21.11. 1995 godine u američkoj bazi zračnih snaga u Wright-Patterson u Daytonu u saveznoj američkoj državi Ohio.
I nakon 20 godina sporazum koji je u Bosni i Hercegovini dokinuo smrt, ali nije vratio mir i dalje je predmet kontroverza. Još uvijek ne prestaje biti predmet čestih rasprava i svađa bosanskohercegovačkih političara
Prije daytonskog sporazuma bosanski Srbi su kontrolirali oko 46% BiH, bosanski Hrvati 25% a Bošnjaci 28% teritorija. U trenutku potpisivanja sporazuma ujedinjene hrvatske oružane snage i Armija BiH došli su korak do Banja Luke, glavnog grada današnje Republike Srpske. Zaustavljene su jer sporazum je potpisan, a Srbima je pripalo 49 posto BiH.
Potpisali su ga Alija Izetbegović, Slobodan Milošević i Franjo Tuđman nakon trotjednih pregovora. Kao glavni američki pregovarači bili su veleposlanik Richard Holbrooke i general Wesley Clark.
Daytonski sporazum parafiran je 21. studenoga u zračnoj bazi u Daytonu, dok je sporazum službeno potpisan u Europi, u Francuskoj, u Elizejskoj palači u Parizu, 14. prosinca 1995.
– Ovo nije pravedan mir, ali je pravedniji od nastavka rata. U ovakvoj situaciji kao što jeste, i ovakvom svijetu kakav je, bolji mir i nije mogao biti postignut – kazao je vidno potresen Alija Izetbegović nakon ceremonije potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma koji je potpisan pod strahovitim pritiskom i bez znanja građana BiH.
Mir koje je zaustavio rat ali nije donio pravdu
Na temeljima Daytonskog sporazuma nije stvorena samoodrživa, stabilna i funkcionalna država a dvadeset godina nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma BiH se održava na okupu isključivo zahvaljujući vanjskom pritisku, napisao je poznavatelj prilika u BiH Nino Raspudić u kolumni “Nepodnošljivi Dayton”
– Odlaskom međunarodnog faktora, država bi se istog trenutka raspala. Osnovni problem je što dejtonski okvir nije zaživio kao istinski temelj države. Sam po sebi ne proizvodi nikakav kohezivni učinak, već ista ona sila koja je zavrnula ruke na potpis 1995. drži i danas zemlju na okupu, a sporazum je ostao mrtvo slovo na papiru– napisao je Raspudić.
Danas je Dayton kost razdora. Svaka od tri nacionalne političke elite ima posve različit stav prema sporazumu. Bošnjaci mu zamjeraju što je pristao legalizirati RS i zaustavio oslobodilačke operacije Armije BiH, HVO-a i HV-a u zapadnoj Bosni. Hrvati su nezadovoljni i institucionalnom neravnopravnošću. A Srbi, su i nakon 20 godina sasvim zadovoljni autonomijom koju im je Daytonski sporazum dao. Njima je Dayton bio spas od potpunog vojnog poraza na zapadu zemlje te je dao formalnu potvrdu Republike Srpske, s jasno iscrtanim unutarnjim granicama. Oni 21. studenog slave kao praznik dok je u Federaciji to radni dan.
Sporazum koji je nagrada agresoru
Ugledni američki politički portal “Huffington post” svrstao je Dayton u TOP 10 mirovnih sporazuma svih vremena. Hvaljen je zato što je zaustavio sukob, mada nije uspio prevladati “duboke nacionalne podjele”, navedeno je tekstu te dodano da danas BiH ima “slabu centralnu vladu, dok su njene političke komponente zadržale vlastite zastave, himne, kao i vlastitu verziju povijesti”.
Brandon Tensley, stručnjak za vanjsku politiku, manjinska prava i europski nacionalizam s Oxforda ističe da je Dayton napravio izuzetno kompleksnu državu u kojoj cvjetaju nacionalizam, korupcija i nezaposlenost.
Ratni član Predsjedništva Republike BiH Ivo Komšić, koji je bio član bosanskohercegovačkog pregovaračkog tima u Daytonu, prisjetio se vremena prije potpisivanja sporazuma, istakavši kako su “vršeni strašni pritisci da se dođe do sporazuma”.
Komšić je i u svojim dnevničkim zapisima s pregovora u Daytonu iz prosinca 1995. godine opisivao kako se u Daytonu odvijala prava drama. Zanimljivo je da je Milošević ignorirao zahtjeve bosanskih Srba da Sarajevo bude podijeljeno. Čak je u jednom trenutku ustao i počeo šetati po sali dok je jedan od sudionika srpske delegacije govorio zašto bi dio Sarajeva trebao pripasti i Srbima.
Poznat je slučaj kada je Milošević Izetbegoviću rekao: “Evo vam Sarajevo, zaslužili ste ga, borili ste se za njega”.
Tvorac Daytona umro na 15. godišnjicu potpisivanja sporazuma
Iskusnog američkog diplomata i kreatora Daytonskog sporazuma Richarda Hoolbrukea kolege i suradnici zvali su diplomatskim “buldožerom”, “razjarenim bikom”. Hillary Clinton opisala ga je kao besprijekornog diplomata koji je znao i diktatore natjerati da obore pogled i koji je znao stati u obranu američkih interesa pod najtežim okolnostima.
Ovaj sporazum čijem je potpisivanjem zaustavljen rat i daljnje razaranje smatrao se krunom njegova pregovaračkog umijeća i koji je trajno obilježio njegovu inače bogatu karijeru. Smrt ga je 2010. godine zatekla na mjestu posebnog američkog izaslanika za Afganistan i Pakistan.
Američki diplomati: Tuđman je kralj, ‘Slobo’ lažac, a ‘Izzy’ neodlučan
Franjo Tuđman, Alija Izetbegović i Slobodan Milošević, trotjedne pregovore započete 1. studenoga 1995. u Daytonu počeli su u posve prijateljskom tonu, ali ubrzo je izgledalo da će se vratiti ratu.
Kad su već novinari očekivali da će biti objavljeno da su pregovori propali, dogovor je ipak postignut. Trojica su se pregovarača družila i uvečer, priređujući jedni za druge večere, pa je tako Milošević za svoju večeru izabrao morske delicije, od škampa do jastoga, koji su avionom dopremljeni iz Mainea u daytonsku zrakoplovnu bazu. No iako opušten na tim večerama Milošević je bio jako zabrinut.
– Za razliku od Amerike, čiji je prestiž doveden u pitanje, meni je u pitanju glava i život – rekao je jednom prilikom očito daleko više zabrinut za svoju sudbinu nego za sudbinu naroda kojim je svojim ratovima uništio živote.
Richard Holbrooke i službenici u Washingtonu su pisali dokumente u kojima su ‘slobodno’ opisivali aktere pregovora.
– Izzy je danas bio užasno raspoložen te je odbio susrete s Miloševićem i Tuđmanom, a Tuđman se odbio vidjeti s Miloševićem – napisao je samo šest dana prije potpisivanja mirovnog sporazuma u Daytonu. On je svjedočio i o njihovim različitim karakternim osobinama te problemima koje su imali u pregovorima.
– Vrlo zabrinjavajuće je i ovog 14. dana pregovora. Svjedočili smo seriji emotivnih rasprava o zemljovidima u kojima su Bošnjaci stalno mijenjali svoje mišljenje. Bošnjaci neka vrsta prijatelja koji iskušavaju nečije strpljenje, Milošević je često otvoreno lagao oko trenutačnog stanja, ili je mijenjao svoje stavove nakon što smo mislili da smo neke stvari zaključili. Istodobno, Tuđman, on brzo postaje kralj Daytona – napisao je.
Drugi službenik koji je izvještavao pomoćnika američkog predsjednika za nacionalnu sigurnost pratio je pregovore i neformalno druženje. Bio je zaprepašten velikom razlikom između formalnih i neformalnih susreta.
Franju Tuđmana je nazivao pravim imenom, dok je za Izetbegovića koristio ime ‘Izzy’, a za Miloševića ‘Slobo’.
– Tuđman je bio domaćin večere za svoja dva amigosa (Izzy, Slobo) u časničkom klubu, a nazočni su bili zaprepašteni na njihovu sposobnost da se šale dok istodobno suklja otrov u pregovorima – objasnio je službenik nacionalne sigurnosti.
Francuska čuva original Daytonskog sporazuma
Nakon potpisa srpsko, hrvatsko i bošnjačko izaslanstvo su dobili svoj primjerak Sporazuma. Srpski primjerak bio je pohranjen kod tadašnjeg Predsjednika Republike Srpske Radovana Karadžića ili kod Predsjednika Narodne skupštine RS Momčila Krajišnika. U veljači 2008. tadašnji predsjednik Predsjedništva BiH Željko Komšić kazao je da je nestao originalni primjerak Daytonskog sporazuma iz arhive Predsjedništva BiH
Potraga nije dovela do rezultata. Sreća je da su drugi original sačuvali Francuzi. Tako je na zahtjev zastupničkog doma parlamentarne skupštine BiH ministarstvo vanjskih poslova Francuske krajem 2009. dostavilo je ovjerene kopije originala Daytonskog sporazuma sa svim aneksima.
Za razliku od BiH, hrvatski primjerak Daytonskog sporazuma uredno je smješten u pismohrani Ministarstva vanjskih poslova na Zrinjevcu. Srbija svoj primjerak također čuva u državnom arhivu.