Svjedočanstvo bivše urednice i spikerice na radiju nikoga ne bi trebalo ostaviti ravnodušnim, pa ni nadležne institucije koje se ne obaziru na činjenicu da se Mandicin život pretvorio u pakao….
“Osjećam se poput ptice u krletki. Ne mogu više izdržati. Svega sam svjesna, kao i toga da me se diskriminira na sve moguće načine. Iako dobivam čisti smještaj i hranu u udomiteljskoj obitelji, to nije to. Prisilno mi je oduzeta moja sloboda, moje pravo da živim gdje ja želim živjeti, moje pravo da izaberem s kim ću živjeti. Pomozite mi da izađem, jer ne znam koliko ću još izdržati. Na životu me drži još samo to da ćete me što prije izvući odavde i da se vratim svojem domu, pa makar do kraja života jela suhi kruh i vodu, ali bit ću slobodna, svoja na svojem“, riječi su Mandice Sokolenko, bivše radijske voditeljice i spikerice s Hrvatskog radija Županja, koja svjedoči o ponižavajućem životu u udomiteljskim obiteljima i koja jedva čeka povratak svojem domu.
Rođena je u studenom 1955. godine u Gradištu kraj Županje. Završila je srednju trgovačku školu. Radila je 35 godina kao urednica i spikerica na Hrvatskom radiju Županja, uz marketinško iskustvo.
Trenutno je u invalidskoj mirovini, međutim istu osobno ne prima niti nema bilo kakvih saznanja što je s istom. Naime, što se dogodilo da ne zna o tako važnom podatku, kao i o tome koje lijekove koristi?
Zaintegrirali su nas takvi podaci kada se po prvi puta javila putem mobitela, jer automatski nas upućuju na kršenje ljudskih, a i pacijentičinih prava.
Mandičina agonija započela je prije tri godine, kad je imala iznenadnu i tešku operaciju mozga, nakon čega je, po njezinu pričanju, zbog greške liječnika nastupila amnezija te godinu i pol dana nije znala za sebe, a i nije mogla pričati. Tada je živjela u Županji. S obzirom da nitko od rodbine nije preuzeo skrb, a ima i nekvalitetne odnose s obitelji, smještena je u udomiteljske domove, gdje je gotovo nitko ne posjećuje niti pita za nju. Našla se sama samcata, a izlaza niotkuda.
I tu započinje priča u koju čovjek jedva da povjeruje, ali koja je dokaz samo onome što pravobraniteljica za osobe s invaliditetom već duže vremena priopćuje javnosti, na osnovu pritužbi koje dobiva.
Budući joj je sve oduzeto i mora živjeti od onog što dobije na tanjuru, kao i na krevetu koji joj je dodijeljen, a što je trenutno kroz nekoliko godina – nakon svih godina rada, njezina jedina imovina koju koristi, Mandica se prisjetila u međuvremenu svega i svega je svjesna. Naime, ima nekretninu na osnovu ugovora s policijskom postajom u Županji, koju je uredno otplaćivala kroz sve godine sve do operacije, ali kako je prisilno otpremljena u udomiteljsku obitelj, nitko je nikada nije obavijestio unatoč njezinu traženju što se događa s njezinim jedinim i pravim domom. Misli da nitko nije platio režije kroz cijelo vrijeme, iako se s njezinom mirovinom zasigurno uredno raspolaže. Saznala je jedino da je struja isključena, a nedavno ju je zatekla i vijest da će izgubiti stan.
“Mjesečno dobivam po sto kuna, a od toga ne možete ništa. Moju cjelokupnu mirovinu, koja je iznosila oko 1.900 kuna prije nego sam operirana, koristi, koliko sam načula, udomiteljska obitelj. Također, uz to dobivaju naknadu još i od države. I stvarno nije fer da me se tu drži protivno mojoj volji, kroz toliko dugo mjeseci, a ja želim van. Sposobna sam da se brinem sama o sebi, a naišla sam na još jednu osobu kojoj sam ponudila smještaj za početak da se snađe, budući je već 13 godina po udomiteljskim obiteljima, zahvaljujući suprugu koji se rastao od nje i sve joj oduzeo. Ono što čovjek saznaje dok se nađete u ovakvim situacijama je naprosto zaprepašćujuće. Koje tužne i teške sudbine, najčešće zbog bolesti, siromaštva, nebrige najbližih”, objasnila je Mandica.
Nekoliko puta je apelirala kod svoje skrbnice – socijalne radnice iz Županje da joj pomogne, da je vrati kući, da je obavijesti u vezi njezinih dijagnoza i lijekova, ali ništa. Kroz cijelo vrijeme ta socijalna radnica, kao i socijalni radnik prije nje iz Županje, nisu vodili apsolutno nikakvu brigu o njoj. Nedavno je na traženje, kad se pročulo da se radi medijska priča o njoj, dobila novu, mladu socijalnu radnicu, ali do koje nismo mogli doći zbog njezina korištenja godišnjeg odmora, a kontakt nije ostavila Mandici.
Na upit o njezinim dijagnozama i lijekovima, Mandica ne zna reći ništa. To se zataškava kroz cijelo vrijeme. Lijekove mora popiti svaki dan, kao robot, a ne zna o kojima se radi. Tražila je i papire da vidi kako je išlo zdravstveno stanje kod nje otkad je oboljela, ali nitko joj ih ne želi dati. Tragom svega, isti bi morali biti ili kod te udomiteljske obitelji ili kod Centra za socijalnu skrb u Županji ili u Koprivnici. Uglavnom, nitko ne daje prave podatke. Zataškavanje na sve strane.
Sada je svjesna cjelokupne situacije i jedina želja na svijetu joj je da izađe iz udomiteljske obitelji Čedar u Koprivnici te da se vrati svojem domu i svojoj slobodi. Prije toga bila je u Popovači u udomiteljskoj obitelji.
Napomenula je da ne želi završiti kao jedan mladić u lipnju, koji si je uskratio život, ne mogavši izdržati tegobnu situaciju.
Mandičino svjedočanstvo ide u prilog svemu onome što je dokazano i u kvalitativnom istraživanju ‘Poštivanje prava osoba s invaliditetom smještenih u udomiteljskim obiteljima i udomiteljskim domovima’, koji je proveo Ured pravobraniteljice za osobe s invaliditetom u suradnji sa Studijskim centrom za socijalni rad Pravnog fakulteta u Zagrebu. Cilj tog istraživanja bio je dobiti uvid u perspektive osoba s invaliditetom smještenih u udomiteljskim obiteljima i udomiteljskim domovima te zaposlenika sustava formalne podrške, kao što su stručnjaci, udomitelji i njegovatelji, o poštivanju prava osoba s invaliditetom, korisnika navedenih oblika skrbi na području Zagrebačke županije te u kojoj se mjeri poštuju prava zajamčena Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom.
Naime, kako mjesecima već pratimo što se događa s Mandicom u njezinu udomiteljskom domu, pri čemu smo čekali i na odvjetnika iz Zagreba – koji je nakon dva mjeseca otezanja naposljetku odustao od zastupanja, zamolili smo pomoć u vezi očitovanja u sličnim slučajevima od navedene pravobraniteljice.
Da podsjetimo, rezultati spomenutog istraživanja ukazali su da se zadovoljavanje egzistencijalnih potreba korisnika udomiteljstva i obiteljskih domova smatra realizacijom njihovih ljudskih prava, da je dio korisnika neosvješten po pitanju kršenja vlastitih prava, a oni koji su svjesni kršenja nerado se obraćaju za pomoć sustavu formalne podrške zbog straha i nepovjerenja. Najčešće se krši pravo na izbor mjesta i načina života, budući su ovi oblici skrbi najčešće locirani u ruralnim pa i izoliranim područjima što u pojedinim slučajevima iziskuje neprirodne promjene socijalnog i kulturološkog okruženja i životnog stila te posljedično kršenje prava na uključenost u zajednicu. Također, istraživanje je ukazalo i na to da udomiteljstvo, odnosno smještaj u udomiteljske domove, unatoč tome što se smatraju iznvaninstitucijskim oblicima skrbi, ne znače nužno da je postignut kvalitativni pomak s institucionalne prakse skrbi o osobama s invaliditetom, boljom kvalitetom života i poštivanjem temeljnih ljudskih prava.
Uglavnom, općenito govoreći, rezultati su pokazali neprimjerenost udomiteljskog oblika skrbi za odrasle osobe s invaliditetom.
Zaključak pravobraniteljice za osobe s invaliditetom je da osobe s invaliditetom ne smiju zbog svoga invaliditeta biti lišene prava na posjedovanje i uživanje vlastite imovine i prihoda niti živjeti bilo kojim nametnutim načinom života. Imaju pravo dobiti sve informacije koje se tiču vlastitog života na njima prilagođen način.
Sve ovo navedeno odnosi se i na Mandicu, koja dane u udomiteljskoj obitelji provodi pomažući drugim korisnicima, samo da izdrži do dana odlaska. Trenutno najviše pomaže jednom 36-godišnjem mladiću Saši oboljelom od epilepsije, budući se majka nije više mogla brinuti o njemu.
“Na taj način brže mi prolazi dan, da ne mislim na ono što proživljavam. Posvećujem mu svu pažnju, kao majka, i veseli me da mogu učiniti dobro djelo”, rekla je Mandica.
Vidljivo je da joj jako teško padaju činjenice da ne dobiva odgovore na pitanja koja postavlja u udomiteljskoj obitelji, kao i od strane svojih skrbnika.
“Kao da nisam čovjek. Zar nemam pravo pitati koje lijekove koristim i gdje su mi liječnički papiri? Ta došla sam k sebi. I jedino što želim jest izaći iz ovog zatvora, jer tako se zaista osjećam. Jednom sam pokušala pobjeći, ali su me ulovili i zabranili mi izlazak. A u dućan niti ne idem kad ne mogu ništa kupiti. Što ću sa sto kuna? Teško je sve ovo razumjeti nekom tko to ne prolazi. Ali bol i patnja koji su me obuzeli ne jenjavaju, naročito kad sam postala svjesna, nakon toliko godina teškog rada i štednje, da sam sada, kada bih trebala koliko-toliko uživati u plodovima svog dugotrajnog rada, ostala bez svega. To je toliko ponižavajuće, da ne postoje riječi za to. Ta tko si to daje pravo da mi oduzima pravo na moj izbor, na dostojanstven život? Ako se nekom ovo sviđa, neka samo proba. Meni se nimalo ne sviđa i želim van, želim ponovno svoj život, koliko god težak i skroman bio. Ali bit će to moja sloboda“, zavapila je Mandica.
Iako je čeka neizvjesna budućnost, s obzirom da nitko nije plaćao režije za stan, kao i otkup, Mandica se želi vratiti i primiti uzde svog života natrag u svoje ruke. Ne želi dopustiti da joj se oduzme stan. Unatoč ugovornoj obvezi da ga nitko ne smije preuzeti dok je živa, pokušali su to napraviti unazad nekoliko mjeseci, ali je obaviještena o istom. Zato pogotovo želi što prije otići doma.
“Veselim se jedino tome da se vratim. Imat ću snage da uredim stan i započnem nanovo živjeti. Što brži povratak doma drži me još na životu. I samo ta misao mi pomaže da izdržim, jer ovdje čovjek može samo poludjet”, rekla je tužno za kraj.
Klaudija Klanjčić
Izvor:in-portal.hr