Život mnogima prođe u traženju, samog sebe ili nečeg što nam daje smisao postojanja. Lijepo je kad se to na kraju i pronađe. Takav slučaj je i s Vukovićem.
“Mislim da sam živi dokaz da nikad nije kasno početi s bilo kojim sportom, kako za osobe s invaliditetom, tako i za tzv. zdrave osobe. Jer ja ću ga sigurno igrati dokle god me zdravlje služi i srce junačko”, rekao je stolnotenisač s invaliditetom Damir Vuković (48) iz Babine Grede, gdje živi u obiteljskoj kući s roditeljima.
Na pitanje je li u braku, veselo odgovara da je ‘sretno neoženjen’. Završio je četverogodišnju srednju školu u Osijeku 1987. godine, i to hotelijersko-turističku, smjer konobar. Oduvijek je bio ljubitelj sporta, tako da prati gotovo sve sportove preko različitih medija. Prvi susret sa stolnim tenisom doživio je u Udruzi ‘Bubamara’ u Vinkovcima, jednoj od najvećih organizacija civilnoga društva u Hrvatskoj osnovanoj 1984. godine kako bi promovirala izjednačavanje mogućnosti za osobe s invaliditetom, a koja je jedinstvena budući da obuhvaća sve vrste invaliditeta. Od tog dana život mu se uistinu promijenio, i to u pozitivnom smislu. Postao je znatno ispunjeniji.
“Da, sa stolnim tenisom sam se sasvim slučajno susreo prije nekih četiri godine u svojoj Udruzi ‘Bubamara’ u Vinkovcima. Od tog dana sam doslovno poludio za tim sportom i krenuo u potragu za klubom. Iz Saveza su mi preporučili najbliže klubove za osobe s invaliditetom u Vinkovcima i Slavonskom Brodu. Prvih godinu i pol dana proveo sam u Klubu ‘Poloj’ iz Slavonskog Broda, a već druge godine osvojio sam broncu u svojoj kategoriji na Državnom prvenstvu. U međuvremenu sam, na preporuku nekih ljudi, upoznao svog dosadašnjeg trenera Dražena Jankovića i prebacio se u STK ‘Dom’ iz Vinkovaca. Tu sam počeo sa svakodnevnim treninzima i već iste godine postao državni prvak i prošle godine doprvak države u kategoriji 2 – sjedeći“, objasnio je Vuković kako je ušao u svijet stolnotenisa.
Ušao je i u B selekciju reprezentacije. Iza sebe ima tri međunarodna turnira.
“Osvojio sam srebro i broncu u Rumunjskoj. S tim rezultatom uvrstio sam se na svjetsku rang listu, gdje sam trenutno 37. po redu“, rekao je Vuković.
Ustrajan je u svakodnevnim treninzima, što se vidi i po rezultatima.
“Ništa mi nije teško, lud sam za treningom. Nekad sam po pet do šest sati dnevno bio za stolom. Sada sam smanjio na dva sata dnevno, ali kvalitetnog rada“, rekao je za vježbanje.
Vjerojatno bi i dva puta dnevno trenirao da ne mora putovati oko 66 km do svog kluba. No, ima nešto što je prethodilo ulasku u sportski život, a to je prometna nesreća, ubrzo nakon završetka srednje škole u kojoj je stekao teški invaliditet.
“Bilo je to davne 1989. godine, kada sam stradao u prometnoj nesreći kao suvozač s posljedicom ozljede vratne kralježnice i dijagnozom tetraplegija. Oporavak je bio dug i mukotrpan, kroz nekoliko operacija i vježbe u Varaždinskim toplicama, gdje su me koliko-toliko osposobili za donekle samostalan život u invalidskim kolicima. Dijagnoza je ostala za cijeli život, uz 100-postotni invaliditet“, pojasnio je Vuković.
Nakon toga završio je u mirovini, zahvaljujući prethodnom poslu u Sloveniji.
“A nju skoro do zadnje lipe trošim na svoj stolni tenis“, nadodao je.
Na pitanje tko mu je sportski uzor, odgovorio je: “U svojim počecima prije četiri godine upoznao sam našu proslavljenu stolnotenisačicu i zlatnu paraolimpijku Sandru Paović. Mogu slobodno kazati da mi je ona uzor, bez obzira što je puno mlađa od mene.”
Cilj mu je jednog dana ući među dvadeset najboljih igrača i samim time se plasirati na koje svjetsko prvenstvo i Olimpijske igre.
“Volio bih da mi se u životu ostvari barem plasman, bez aludiranja na medalju na Olimpijskim igrama u Tokiju“, rekao je Vuković.
Uz stolni tenis, popunu u životu čini i velik krug obitelji i prijatelja koji su usput i velika podrška, i to ne samo u privatnom životu, već i u sportskom.
Život mnogima prođe u traženju, samog sebe ili nečeg što bi nas ispunilo. Lijepo je kad se to na kraju i pronađe. Takav slučaj je i s Vukovićem – pronašao je sam sebe u sportu, u stolnom tenisu, koji ga ispunjava do kraja.
“Ako za nečim žalim u životu, to je samo zato što nisam upoznao stolni tenis prije nekih 25, ako ne i 28 godina, otkad sam u kolicima. Međutim, mislim da sam živi dokaz da nikad nije kasno početi s bilo kojim sportom, kako za osobe s invaliditetom, tako i za tzv. zdrave osobe. Jer ja ću ga sigurno igrati dokle god me zdravlje služi i srce junačko“, rekao je za kraj Vuković.
I zaista, za mnoge stvari u životu nikada nije kasno. Među njima je i bavljenje sportom, a dokaz za to su mnogi koji su se uputili na te staze – među njima definitivno i Vuković, koji zahvaljujući svojem neumornom trudu i upornosti postiže sve bolje rezultate.
Klaudija Klanjčić/in portal
