Tješili smo se „ma daleko je nasip, ne može doći do naših domova…“ na žalost to je bila samo utjeha. Voda je se brzo širila i nosila sve pred sobom… Išla je toliko brzo da nisi stigao uzeti ništa osim najosnovnijih stvari a neki čak ni to… Sati su odmicali, voda se širi, Gunja se polako gasi… Znam da je jedan dio Gunje evakuiran, ali opet ta utjeha „neće to do nas“… Na žalost, voda je i utjehu odnijela…
Morali smo i mi krenuti, napustiti sve… Krećem, pogledam iza sebe, ostavljam brata i tatu, svoju kuću u kojoj sam napravila svoje prve korake, u njoj ostavljam sve uspomene, ostavljam veselje svoje obitelji vozeći se iza policijskog automobila s rotirkom koji je razglasom pozivao ljude van iz svojih domova… Ljudi s vrećicama u rukama stoje pokraj ceste… Kako a da ne zaplačem?
Tata i brat su ostali u Gunji, mama i ja idemo kod drugog brata u Županju… Da, idem ja, ali što sa ostalim ljudima? Ja bi ostala, ne mogu ja gledati tugu svojih ljudi ali moram ići, prisiljena sam… Vrištala bih od tuge, pa se sjetim riječi oca svoga na odlasku iz kuće „Čuvaj majku i ne plači“… Te riječi još uvijek šume u mojim ušima kao i sirena za uzbunu, zvuk helikoptera, vika i plač djece…
Putujući do brata u Županju u ruci sam držala krunicu… Ne stidim se reći da sam se molila Bogu, jer jedino On može pomoći… Nije bilo dugo tata javlja da je voda došla u kuću i da su krenuli kod nas… Sada smo svi bili zajedno, svi smo mi imali taj tužni pogled na svaki Dnevnik i reportažu o Gunji…
Dani su prolazili a mi smo mogli samo ispred ekrana gledati naše selo… prolazeći Županjom, sretala bih svoje gunjance, razgovarala s njima… Srela bih svoje društvo, svoje prijatelje koji su vraćali moj osmijeh na lice… Nismo brojali dane nego tjedne kad ćemo doći u naše dvorište i suočiti se sa svime…
Lipanj, moji roditelji su išli u Gunju, pričali su mi kako je, ali ja to nisam mogla zamisliti… Svaki put bi ih pitala da me povedu, odbili bi me rečenicom „ pamti lijepe dane“… Napokon, idem i ja svojoj kući… Sve je bilo sivo, još je na mjestima bilo vode, nigdje nije bilo nikoga poznatog da ga pozdravim , preko ceste mahnem… Hodajući po kući osjetim mulj pod nogama, smrad vlage, uništene stvari… Dolazila sam jednom tjednom, samo da vidim kako je… Svaki dolazak bude nešto drugačije, bili su to ištemani zidovi, skinuti stiropol, dvorište prazno… Samo neka sam ja u svojoj kući…
Veselila sam se svakom odlaženju u Gunju, ali to veselje nije dugo trajalo… 20.6.2014. poginuo mi je prijatelj… Tek sada me je tuga dokrajčila… Svakim odlaskom u Gunju imala bi suzne oči jer znam da njega neću sresti više nikada… Sve rjeđe sam dolazila… Svaki dolazak bio je radan… Pomagala sam svojim roditeljima oko obnove kuće… Naravno, u obnovi su pomogli prijatelji i rodbina, hvala im…
Polako je se moglo vraćati domovima… 17.srpnja 2014.prva noć u Gunji… Polako je se vraćao izgled i vidio je se je pomak obnove… Polako, ali sigurno… Nismo imali kuhinju iz snova, imali smo je u šupi ograđena ceradama, nismo imali kuhinjski stol i stolice, blagovali smo nedjelji ručak na stolu od fosne i na klupama… Mi smo bili zadovoljni i s time… Znali smo da će sve doći, samo treba vremena… Svaki put u životu ne ide tako lako, svaki ima rupa, pa tako i naš … Stavili glazure, budim se u ujutro kako bi krenula u školu, imala sam što vidjeti… Voda je izlazila iz gornje kupaonice, kroz stepenice u sve u prizemlje… Ponovo čekati da se glazure osuše, krenimo iz početka… Kako smo išli prema kraju, sve je teže i teže išlo…
Stigli smo do kraja ili ipak ne… Laminati, namještaj sve na svome mjestu samo fale prijelazne lajsne… Opet prepreka… Obična prijelazna lajsna izazove opet poplavu i vrati te na početak… lupaj glazure, vadi laminat, čekaj da se osuši… Valjda je Bog, kojeg sam molila na početku, bio cijelo vrijeme uz nas i dao nam snage da dočekamo Božić zajedno, u našoj kući… Materijalno je sve sređeno, možda i bolje nego što je bilo ali duhovno smo slabi… Svi mi danas gledamo na sat i vraćamo sjećanje godinu dana u nazad „gdje smo bili sada, što je u ovo vrijeme bilo…“ …
Uvijek ćemo na ovaj datum imati to sjećanje… Nikad nećemo zabraviti, pa ni oni najmanji… Na kraju se želim u ime svoje obitelji zahvaliti svima na pomoći, bila ona materijala ili duhovna… Lijepo je znati da netko misli na tebe kad ti je najteže…
Tea Marić
