– I prije poplave koja nas je zadesila, mi mljekari smo bili u poplavi. Iz ove katastrofalne situacije više uopće ne vidim izlaz i vjerujte mi, glava me boli, više ne mogu razmišljati ni funkcionirati, pucam po šavovima, jer rješenja nema – ogorčen je Jurić.
Neposredan povod za nova ulaganja bila su mu velika obećanja tadašnjih političara i agrarnih stručnjaka koji su nagovarali seljake na prilagodbu europskim standardima i proširenje proizvodnje. Za konkurentnost su se tražili veliki kapaciteti pa je Jurić odlučio kod HBOR-a podići kredit od 2,5 milijuna kuna za gradnju suvremene farme muznih krava, povećati broj grla i proizvodnju mlijeka. Ambiciozno je krenuo u projekt koji je njegovoj obitelji trebao jamčiti sigurnost i egzistenciju. A kada su velike mljekare uz potporu političara krenule u rušenje otkupne cijene mlijeka, počeli su prvi problemi s otplatom kredita.
– Uzeo sam kredit za farmu, kao i većina nas stočara koji smo nasjeli na priče i obećanja da je u tome budućnost. Do poplave sam se još i koprcao kako sam znao i umio, spašavao se i prelijevao iz šupljeg u prazno, ali one su bile kap koja je prelila čašu – kaže Jurić.
Farma je bila poplavljena, izgorjela je kompletna elektronika na izmuzištu, nastala je šteta od 150 tisuća kuna. Šest krava je stradalo u transportu i teljenju dok su bile privremeno premještene.
– Proizvodnje više nema, dugovi su stigli na naplatu, račun mi je blokiran. Svi traže svoje, Croatia banka, PZ Napredak s kojim surađujem jer obrađujem 35 hektara zemlje… Dužan sam i moram vratiti svoje dugove. To ću nekako i uspjeti očistiti, ali kredit HBOR-u jednostavno nemam odakle vratiti – kaže.
Nakon poplava, HBOR ih je na godinu dana pustio.
– Sljedeći mjesec moram ići u HBOR, s ljudima sjesti za stol i pitati što oni predlažu kao vlasnici farme, jer ako sam propao, oni će mi je uzeti. Farma je napravljena na najvećem komadu zemlje, to je moja djedovina i život generacija ljudi. To su mi moji ostavili. Išao sam s najboljom namjerom da supruga i ja radimo, zaposlimo jednog ili dva radnika, držimo 50 ili 100 krava, i da živimo pristojno kao sav normalan svijet. Radili smo od jutra do mraka i na kraju došli do prosjačkog štapa – kaže Marijan.
Prije poplava Jurići su imali 40-ak muznih krava, junica i telića i dnevnu proizvodnju od oko 500 litara mlijeka. Sada imaju samo 15 krava koje su u poplavama pretrpjele veliki stres i ne mogu se oporaviti.
– Nekada smo bili gazde, imali uspješan OPG, međutim, nameti, nagovori i plašenja Europom, da nećemo moći opstati bez farme i prilagođavanja uvjetima, uništili su nas. Nekada sam 40 goveda imao u avliji, dva nova traktora, obrađivao zemlju i nisam imao ni kune duga. A onda uđem u milijunski iznos kredita, da bih sada imao uporabnu dozvolu za farmu, nitratnu direktivu, odnosno dozvolu za gnojnicu i cisternu, sve ja to sada imam, ali nemam proizvodnju – ustvrdio je Jurić.
– Ne volim kukati i žaliti se jer ja sam zdrav i sretan čovjek – imam suprugu Ivanu koja me prati, koja je proglašena najuzoritijom seoskom ženom u Hrvatskoj za 2014. godinu, četvero djece, peto je na putu. Ali sam nesretan u biznisu. Načisto sam propao i nije mi baš nikakva utjeha, čak me i iritira kada mi govore: ‘Nisi jedini’ – zaključuje Jurić.
