U neko ne tako daleko vrime,
vojsku je moro služiti svako.
Pa se imao ponosit s čime,
i onaj što se s praga ni mako.
Tamo drugarstvo i bratska sloga,
zadnja cigara i kruh se dili.
Tamo se nije molilo Boga,
napola gladni i žedni bili.
Al sve se može,kada se slože,
priživit godinu i misec više.
Naučiš tamo živiti strože,
najlipše kad se sitno upiše.
A onda jednom ta ista sloga,
okrene civi,ko bi to reko.
Protiv nas istih.naroda svoga,
ne bi li prid njih moliti kleko.
Nema te sile niti čelika,
koja će gnjevom ubiti srce.
Kada je ljubav za dom tolika,
i Bog pomogne i grane Sunce.
Narodi ovih prostora žive,
na svome pragu u svome jatu.
Od vridnih ruku,plodova njive,
i danak plaća u svakom ratu.
I dok se narod mržnjom zavađa,
strahuje valjda neće bit rata.
Ogromna plovi tajkunska lađa,
pripuna tuđeg krvavog zlata.
Mario Vinković 22.05.2019.