Baš jesen tužna,uvik nas sjeti,
na dane patnje na jedan grad.
Njegova krivnja moj Bože sveti,
što je Hrvatski,bijaše tad.
Noći sve duže,godine minu,
majka i danas svog sina traži.
Trideset ljeta ni traga sinu,
koji je osto na mrtvoj straži.
Kako oprostit kako se smirit,
kud god je pošla svuda tišina.
Majka se nikad neće pomirit,
da neće naći voljenog sina.
Kažu da i ti se ufaš u Boga,
ti koji bješe na drugoj strani.
Majci što nema pol srca svoga,
smiluj se neka sina sahrani.
Još uvik stoji voljeni grad,
stamen i ljepši,draži no ikad.
Neka ga voli i star i mlad
nemojte nikom dati ga nikad.
Posvećeno Vrbanjskoj obitelji Iličić i svima onima koji ne klonu duhom tražeći One koji su dali sve. Nama, koji ponekad neznamo cijeniti žrtvu i mladost što je ostala na bojnom polju.
Mario Vinković 02.11.2020.
