B. Maričić – Pisma iz Splita: Kronika pretvorbe i privatizacije

Opsuje kočijaš konju majku, –  konj ga tuži sudu i izgubi parnicu jer nije našao drugog konja koji bi mu bio svjedok ! – Ustvari imao je on (konj) drugog konja koji bi mogao biti svjedok, ali što će mu konjski svjedok, jer konjima nije mjesto na sudu, – kaže gospon sudac odnosno sud.

          Kada bi u ovoj predpriči umjesto kônja bila riječ o svinjama onda bi se priča mogla nazvati i – svinjarije !

          Uz ogradu da je sada lako biti pametan, – to ne znači da nije dobro barem povremeno vratiti se ovoj temi i barem sjetiti se kako se ta svinjarija dogodila i događala. Naprotiv, pače, – sve nâs čeka još puno pretvorbi koječega, pa nije zgorega izvlačiti pouke iz prošlosti, – jel´da!?

          E, sad, ajmo o ovome malo izdaleka, što bi se reklo. – Gledam već nekoliko zadnjih godina kada je kakvo veliko medijsko izvješće iz Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti – s njihovih plenarnih zasjedanja, – u prvome redu – među onim totalno sijedim glavama, gotovo stogodišnjacima  – uvijek i redovito (reporterski zumiran) sjedi i gospodin akademik, profesor, doktor pravnih znanosti JB!!! – Pa si mislim kako to da je on uvijek u prvom redu i kako to da je tako medijski podatan !?- Oni drugi dokturi, akademici od atoma, ameba, fizike, kemije, biomedicine i sličnih znanstvenih područja, kunjaju i drijemaju u zadnjim redovima jednokratno poredanih sjedalica u onoj svečanoj dvorani HAZU-a, – a on, JB, uvijek u prvom redu, onako ozbiljan i dostojanstven, ali – uvijek u prvom redu!!! Baš na meti kamermana i fotoreportera.- Uredan, elegantan, gotovo šarmerski pedantno počešljan – s nogom preko noge, naravno, kako to i priliči onima u prvom redu, a, kako i neće kad je barem petnaestak godina mlađi od najmlađeg od onih u zadnjem redu. – Uostalom, takav je bio i u ono vrijeme dok je još bio samo profesor i dekan pravnog fakulteta. Sjećam ga se jako dobro s višegodišnjih predavanja i stručnih seminarskih usavršavanja pravnika u privredi koje je nemilice osobno provodio po kongresnim dvoranama grand i de luxe hotela od Opatije do Dubrovnika, barem dva puta mjesečno nekoliko godina. Tema je uvijek bila ista – veleumna, tipa:

„Samoupravno sporazimijevanje i društveno 
 dogovaranje o međusobnim odnosima radnika u
 udruženom radu OOUR-a i SOUR-a, i društvenom vlasništvu,
prema odredbama Zakona o međusobnim odnosima
radnika u udruženom radu“.  

          Tada, dakle, prije tridesetak godina, onako mlad, uglađen, pametan, elokventan, poznavanjem materije i načinom prezentacije i vladanja tom stručnom problematikom, – očaravao je slušače – pravnike u privredi i suce sudova udruženoga rada – kojih je (slušača) bilo barem tristotinjak na svakom seminaru. Imprevisno i impresionirajuće !!! – Ma, kako je samo ove zavrzlamajuće riječi „samoupravno“, „međusobno“, „OOUR-i“ i „SOURI-i“ tečno ponavljao tisućama puta u svojim superelokventnim maratonskim referirajućim izlaganjima. – Cijeli onaj naprijed navedeni zakon o međusobnim odnosima radnika u udruženom radu koji je sadržavao oko 800 odredbi (zakonskih članaka) znao je napamet. Kako ga ne bi znao kada mu je on, JB, (zakonu), bio ćaća; kako ga ne bi znao kada ga je smislio, osmislio i napisao. Znao čovjek znanje, – nema šta!  – A, rekli smo već pa i ponovimo: taj zakon je imao 500 do 600 zakonskih odredbi normativno uobličenih u paragrafe. – I tako dalje, i tako redom, – godinama su se nizali seminari i predavanja; cvjetao je samoupravni socijalizam i međusobni odnosi radnika u udruženom radu, – sve u autorstvu i znanstvenom doktorskom mentorstvu gospodina profesora JB-a.

          I, onda dođu 90-te!!! – Ode k´vragu i socijalizam i komunizam i društveno vlasništvo i međusobni odnosi radnika i neradnika u udruženom radu. Aj`ća – propalo sve preko noći. – Izašli mi iz tunela i došli na svjetlo dana! – Kad tamo: opet on ! – gospodin profesor JB!!! – Nema više onih budalaština od samoupravnog socijalizma i društvenog vlasništva, društvenih poduzeća, OOUR-a, SOUR-a… evo ti sada dionica, udjela, kompanija, koncerna, holdinga, trgovačkih društava, temeljnih kapitala, glavnih i sporednih menadžera, menadžerskih kredita, dioničara, knjiga dioničara, osnivača, vlasnika  firmi čak i bez ijednog zaposlenog, a sa golemim prihodima, dobitima, profitima i dividendama!!!  Došlo doba da se tržište i kapitalizam proba! Navali narode: jedni na tržište i burze, drugi u ZeNG-e, odnosno u boj u boj, za narod ili – oni prvi – za džep svoj.

          Onaj veliki, ogromni zakon o međusobnim odnosima radnika u udruženom radu, na brzinu, u rekordno kratkom roku od svega nekoliko mjeseci bačen je u smeće – ad acta – što bi se reklo. A, došla su dva mala zakončića: Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća (N.N.19/91) od svega 48 paragrafa, štoćereći od svega stotinjak rečenica! – Cijela jedna vrlo značajna, temeljna društvena, pravna i svaka druga 40-godišnja povijest riješena je samo sa tih nekoliko rečenica uobličenih u pravne norme; i onda nakon nekog vremena Zakon o privatizaciji (N.N.21/96), opet samo sa četrdesetak normi, da ne kažem rečenica. – Olako, površno, gotovo diletantski i amaterski, nomotehnički zbrkano (namjerno ili ne), ali zato revolucionarno, završili smo posao oko razmontiranja četrdesetgodišnjih zabluda i konstrukcija općenarodne imovine i društvenog vlasništva koje je bilo svačije i ničije, što nisu mogli domisliti ni Kardelj ni Bakarić kada su ga četerspete i šesete prošlog stoljeća zamislili i izmislili.

          A da bi se sve zaokružilo i pravnički oblikovalo, kao i za ova dva prethodna zakončića, pobrinuo se – opet, on, onaj profesor doktor JB !!! 1996. uprizorenjem Zakona o trgovačkim društvima (N.N. 111/96). – Već je bilo zavladalo mišljenje političara i vlastodržaca po onoj „što ćemo mi izmišljati toplu vodu“ pa ´ajmo mi lijepo doslovno prepisati isti takav zakon iz Njemačke naprimjer. – I, tako i bi !  JB je sve oko toga obavio kako treba i dobili smo zakončinu od kojih 800 zakonskih normi (paragrafa) koji je nastao u stogodišnjoj pravnoj prošlosti trgovačkih društava liberalnog kapitalističkog tržišta i gospodarstva, a ne, kao kod nas, iz ničijeg i svačijeg svevlasništva četrdeset godina stvaranog društvenog vlasništva i općenarodne imovine, – pa smo dobili to što smo dobili: pretvorbu i privatizaciju. – Obični građani – do jučer samoupravljači – blejali su u dionice i dionička društva k`o telad u šarena vrata, neznajuć o čemu se tu uopće radi. Prav(n)i znanci, neznanci i bleferi vozili su po svome. Samo jedan od njih – sjećam se dobro – Nikica Valentić u Saboru je rekao: „… gospodo pustili smo duh iz boce, – neka nam Bog bude pri pomoći!“ proročanski sumnjajući da ćemo se u svemu što slijedi snaći kao ljudi, kao država, kao društvo i kao narod.

          I, – gledam neku večer onog zalizanog Romana Bolkovića kako u „Jedan na jedan“ pokušava navesti na tanak led ocvalog pravnog sveznadara akademika JB-a u vezi njegovog eventualnog  pravničkog driblinga oko INA-MOL-a i razno-raznih arbitraža i koječega sličnoga. – E, moj Bolkoviću, ne znaš ti tko ti gaće nosi kada ti je preko puta JB!

          Kada su nedavno akademiku neki drski novinari spočitnuli autorstvo pravničke traljavosti pretvorbe i privatizacije, – JB se izvukao kako nije kriv on nego Gulaši. (Znat će stariji Šećeranci što to znači.)