Ima napokon ljudi, koji u politici traže svoju korist, ali ne tako, da bi se prodavali, nego na stotinu drugih načina, kako ima stotinu razne koristi. Njetko na pr. guli narod, što više može: tomu je sad prva briga, da postane “rodoljub”, da stupi u koju oštru stranku, – i sad je sve u redu. Drugi ide za tim, da “rodoljubljem” pokrije koju drugu svoju slabu ili prljavu stranu, ili zadovolji kakvu svoju želju: jedan hoće da ga časte i slave, drugi hoće da se pokaže it.d. i t.d.
Svega toga ima i kod nas. A i odatle nastaje razdor, jer se ovakvi prljavi ljudi turaju naprijed, a čestiti se i iskreni rodoljubi povlače natrag. A krivo je svemu tomu to, što se kod nas ne pazi dosta na to: da loš čovjek ne može biti dobar rodoljub. Tko nije dobar otac, ili dobar gospodar; tko hoće da učini krivo komu, tko je oholica i napržica, komu nije ni do svog ni do tuđeg poštenja i t.d. i t.d., taj ne može biti rodoljub. A ovakvim su ljudima naše stranke dosta gledale kroz prste, samo ako su dosta glasno vikali, da su “rodoljubi”, i ako su uza to nješto obilnije plaćali svoj stranački prinos. -Naša će se stranka, koliko je to samo moguće, ovakvih ljudi čuvati.
Ovo su u kratko glavni znakovi stranačke pokvarenosti, koja je i našu politiku tako otrovala. da su stranačke i novinske svađe i psovke najgadniji, ali na žalost često glavni posao i naših novina i naših stranačkih odbora.”
(“Antun i Stjepan Radić Seljački nauk”, Vladko Maček i Rudolf Herceg, str. 60-61)
Tako su Stjepan i Antun Radić opisali jednu od tri glavne vrste stranačke pokvarenosti.
To je bilo u samom početku njihovog političkog djelovanja tokom kojeg je njihova stranka, u vrijeme izgradnje većine osnovnih organizacija HRSS, danas HSS, postala najprije najjača stranka na ljevici, a zatim i općenito stranka sa najvećom izraženom potporom.
Među djelima Stjepana Radića i djelima Antuna Radića, posebno mjesto zauzimaju ona djela i članci na koja su Antun i Stjepan Radić napisali zajedno.
Upravo ta djela su sabrana u knjigu “Seljački nauk” koju su nakon smrti Antuna i Stjepana Radića izradili Vladko Mačkek i Rudolf Herceg, a da prilikom izrade u izvornim tekstovima nisu ništa izmijenili.
I kao što kažu Vladko Maček i Rudolf Herceg u predgovoru: “Naročito neka čitatelji prosude, koliko tu ima vječnih istina, koje vriede uviek za sve ljude i narode, a koliko toga se nakon vremena izmienilo.”
Stjepan Gašparović