U boljševičkoj Rusiji borba protiv klasnih neprijatelja , između ostalih i borba protiv kulaka, označavala je izvlašćivanje zemljišnih posjeda ruskih seljaka s ciljem stvaraja kolhoza. Iste namjere imala je i komunistička vlast u Jugoslaviji od 1945. godine. Stvaraju se Zadruge u koje se pod pritiskom vlasti i obećanim benificijama učlanjuju većinom seljaci s malim posjedom dok oni krupniji pružaju otpor. Za one koji su odbijali pristupiti Zadrugama vlast je nametala teška porezna i naturalna davanja, u Štitaru poznate kao „obaveze“.
Mnogi su tako osiromašeni da nisu ni hrane dovoljno imali. Boljševička idologija i kolektivizacija zemljišta bila je potpuno u suprotnsti sa svjetonazorom slavonskih seljaka. Žilavi otpor seljaka, razlaz sa SSSR i međunarodni pritisak rezultirali su odustajanjem od potpune kolektivizacije. Ipak, i nastavka takve ublažene politike spram seljaka ostaviti će posljedice koje će negativno odraziti na proizvodnju hrane i gospodarsku moć sela. „Kulaci“ su ustvari bili nositelji gospodarske aktivnosti na selu i vremenom bi okrupnjavali posjede i podizali proizvodnost, no ti su procesi političkim nasiljem onemogućeni i zacementirani za idućih pedesete godina.
Tek stvaranjem Hrvatske države ti procesi otvaraju se nanovo. Bolne prilagodbe, nesnalaženje i ponovno i opet nepravde djelom su tog procesa.
Kako je odjeća postala simbolom klasnog neprijatelja ?
„ Kožni kaput i kapu od dlaka to ćeš naći samo u kulaka „ – pjevali su komunistički agitatori u godinama poslije II. svjetskog rata.
Na udaru nasilnog, idološki inspiriranog pokusa kolektivizacije, našla se i tradicionalna odjeća imućnijih slavonskih seljaka . Ona je činila svima vidljivu i prepoznatljivu sliku bogatog slavonskog seljaka od novih vlasti nazvanog; kulak. No takvu odjeću nisu samo bogati nosili, bila je zajednički dio kulturnog nasljeđa i siromašnijih i bogatijih stanovnika sela, a imati lijepu odjeću bila je želja svih, već prema mogućnostima. Lijepa i kićena odjeća odudarala je od boljševičkog ideala uniformiranih, po svemu jednakih članova kolhoza. Osim toga vjerovali su da grade novo, pravednije društvo koje će dokinuti sve nepravde i razlike iz prošlosti i obračunati se sa tradicijom koja je za njih bila nazadna i nespojiva s novom idologijom.
Tako je i tradicijsko ruho sela postalo predmetom klasne borbe. Onaj tko ga je nosio, bio je potencijalni klasni neprijatelj. Zbog tih i inih razloga dugo se vremena tradicijsko ruhu malo cijenilo, zanemarivalo i prepuštalo propadanju.
Mato Dominković studeni 2014.
mato.dominkovic@skole.hr