Bili su pripadnici slavne 42. domobranske pješačke „ vražje divizije“, njene 28. osječke pukovnije. Divizija se okupila u Brčkom i odatle maršem krenula prema Zvorniku na polazne položaje za napad na Srbiju. Očekivala se brza i laka pobjeda – „ laka šetnja kroz Srbiju“ – kako je govori zapovjednik Balkanske armije general Oskar Potiorek. Divizija 12. kolovoza kreće u napad, prelazi Drinu kod Zvornika te već 14. kolovoza zauzima Loznicu. U borbama prilikom prelaska preko Drine i zauzimanju Loznice istaknuo se Valentin Lukačević te je promaknut iz desetnika u vodnika. Nakon zasuzimanja Loznice divizija napreduje prema Krupnju. Vodi teške borbe na sjeveroistočnim obroncima Crnog vrha, oko Jarebice i Tekeriša i pred samim Krupnjem. U borbama oko Crnog vrha ponovno se istaknuo Valentin Lukačević, lakše je ranjen u rame no brzo se oporavio. U tim bojevima sudjeluje i Jakob Vincetić.
Vojnici 42. divizije hrabro su se borili, kao i cijeli XIII. zagrebački zbor i jedini su napredovali. No, na drugim odsjecima bojišnice ofanziva slabo napreduje zbog jakog otpora Srba. Pod snažnim pritiskom Srpske vojske stanje Austro-Ugarski snaga postaje sve teže. Stanje postaje kritično nakon sloma 21. Landwer divizije Češkog zbora u središnjem djelu bojišnice, na planini Cer (Cerska bitka). Probojem središnjeg djela bojšnice cijela ofenziva propada. “Vražja divizija“ povlači se u potpunom redu. Cijela Austro-Ugarska vojska uzmiče na polazne položaje u Bosnu. Ofanziva doživljava potpuni slom.
Srbi u nastavku svoje ofenzive provaljuju u područje monarhije, u Bosnu , Srijem i Banat. Domobrani 42. divizije sudjeluju u suzbijanju Srpske provale, žestoke borbe vođene su sa Srbima u Srijemu oko Popinaca, Šašinaca i Pećinaca u kojima je teško stradala srpska Timočka, „željezna“, divizija.
Uporedo sa slamanjem Srpske vojske na područje monarhije pokrenut je i drugi napad na Srbiju. Domobrani 42. divizije od 2. rujna vode borbe za uspostavu mostobrana na Drinu kod Batara. Mostobran se raširivao korak po korak. U šumskom predjelu mostobrana došlo je i do borbe prsa o prsa. Nakon teških borbi i veliki gubitaka mostobran je uspostavljen. Odmah su hrvatski opkopari izgradili ratni most na pontonima. Taj je most bio stalno pod vatrom srbskih topova. Zapovjednik na uspostavi mostobrana bio hrvatski general Petković, rodom iz Gradišta, koji je kasnije bio odlikovan plemstvom sa pridjevom od Batara.
O borbama vođenim oko uspostave Batarskog mostobrana koji je uspostavljala 42. divizija govori srpski izvor:
„ Pri drugom prelasku preko Drine, 2. septembra 1914. godine, ona je puna tri dana kao fanatizovana naletala na rovove srpske vojske na Adi Kurjačici, nastojeći da se prebaci na desnu obalu Drine i da dejstvom dolinom Jadra potpomogne akcije trupa južno od Loznice i severno od Lešnice. Ona je nanela velike gubitke jedinicama Drinske divizije II poziva, koje su joj se ovde suprotstavile.“
Kod Batara se istakao Jakob Vincetić, no ne u borbi nego prilikom poplave mostobrana početkom listopada. Tada je plivanjem u hladnoj i nabujaloj Drni spasio od utapanja trojicu vojnika za što je odlikovan srebrnom kolajnom II. razreda.
Poslije poplave, Batarski mostobran je napušten. Po povlačenju sa mostobrana (uz velike gubitke), hrvatska 42. domobranska divizija prebačena je na južni odsjek.
Razvila se južno od 36. hrvatske zajedničke pješačke divizije, koja je ležala na obroncima Crnog vrha i na samom Crnom vrhu, sve do vrlo važne ključne točke klisure Gučevo. Hrvatska domobranska divizija zaposjela je Gučevo i Kulište sa susjednim obroncima i u tim postavima ostala sve do 6. studenoga 1914.
Jutarnji list od 19.studenog 1914.g. str. 5. – Zauzeće Crnog vrha
„ Kapetan je dakle odabrao 280 momaka, skojima je poduzeo juriš. Razvio se žestok boj na bajunete uz slabu topovsku vatru. Boj je trajao jedava dest minuta i vrh je bio u rukama naših hrabrih lovaca. No ovi se ne zadovoljiše samo time.Oni zarobiše još 370 srbskih vojnika, tri kapetana i sedam podčasnika. Kad je vrhunac zauzet zaori čitavom bojnom crtom hravtska himna „ Liepa naša domovina“ te kraljevska, kao i oduševljeno klicanje našem vladaru. Oduševljeno se klicanje i pjevanje čulo sve do podno Crnog vrha.“
Jutarnji list od 2.prosinca 1914.g. str.5. – Kod Crnog vrha
„ Kod juriša na Crni vrh osobito su se istakli hrvatski domobranci, medju njima napose 28. osječka pukovnija.“
U borbama oko Crnog vrha istaknuo se Jakob Vincetić. Iznio je sa Crnog vrha, pod teškom vatrom, ranjenog zapovjednika satnije Bertića do saniteta. Opet je predložen za odlikovanje. Sudjelovao je u svim borbama u Srbije a osobito se iskazao u izvidnici. Za izvidnice birani su ponajbolji vojnici.
Nakon sloma srpske obrane i pada Gučeva, uslijedio je prodor i napredovanje preko Valjeva, Kolubare i Ljiga, zatim preko Zakinca u pravcu Rudničkog gorja. Zbog velikih gubitaka, premorenosti vojnika, slabe opskbe i loše procjene situacije od strane Vrhovne komande Austro –Ugarske vojske, ofanziva malaksava i zapinje. Srbi u međuvremenu konsolidiraju i popunjavaju svoje čete. Iz pravac Gornjeg Milanovca , 3.prosinca, otpočima kontranapad Srba. Ove borbe kasnije će postati poznate kao „Kolubarska bitka“.
U tim borbama 7.12.1914. teško je ranjen Valentin Lukačević te je prevežen u Vinkovačku bolnicu gdje je preminuo 2.veljače 1915. godine.Tih dana ranjen je i Jakob Vincetić.
Austro-Ugarska ofenziva ponovno je slomljena. Slijedi novo povlačenje.
O borbenosti i hrabrosti domobrana 42. divizije tijekom Kolubarske bitke svjedoči srpski izvor:
„Zagrebački 13. korpus bio je i u operacijama na Kolubari udarna pesnica austrougarske vojske. Jedinice ovog korpusa (36. i 42. pešadijska divizija) naročito su se istakle borbama protiv Moravske divizije I poziva, na desnoj obali Ljiga, u periodu od 18. do 25. novembra 1914. godine.“
„Kada je Prva armija, pod komandom potonjeg vojvode Mišića, krenula u protivofanzivu, u prvom naletu zdrobila je austrougarski 16. korpus sastavljen od Hercegovaca i Dalmatinaca. Ali, Prvoj armiji se žestoko suprotstavio 13. zagrebački korpus. Tek kad je Moravska divizija, jurišajući na bajonet, slomila otpor 36. divizije, čuvena Vražja divizija (42. domobranska) morala je da se povuče, iako je direktni napadi nisu mogli pomeriti.“
Sredinom sječnja 1915. godine, 42.“vražja divizija“ kao i cijeli XIII. Zagrebački zbor prebačena je na sjeverno bojište, u Galiciju.
U to vrijeme Valentin Lukačević je u bolnici u Vinkovcima gdje je nedugo poslije preminuo. Vijest o njegovoj smrti objavljena je u
Vijesti o ranjenicima i bolesnicima;
Lukačević Valentin, Inft., k. u. LIR. Nr. 28, Stitar, 1889, Lungentuberkulose, 2.2. 1915 gestorben in der Krankon-abschubstatin in Vinkovce, beerdigt in Stitar.
Jakob Vincetić oporavljao se od rana u bolnici u Osijeku. Po oporavku, upućen je u svoju 28. osiječku pukovniju koja se tada nalazi negdje u Galiciji.
Vijesti o ranjenicima i bolesnicima spominju kako se nalazi na liječenju u Osijeku. Po činu dočasnik, štabski zugsfurer-vodnik pri štabu bataljona (BStab) specijalist za izviđačke zadatke.
Vincetić Jakob, Zugsf., k. u. LIR. Nr. 28, BStab, Stitar, 1888, krank, ResSpit. Nr. 1 in Osijek.
Jakob Vincetić preživio je rat.
Mato Dominković, travanj 2015.
mato.dominkovic@skole.hr
Izvori:
Pavičić Slavko, Hrvatska vojna i ratna povijest i prvi svjetski rat, Knjigotisak d.o.o., Split, 2009.
