Korizma (lat. quadragesima: četrdesetina), u Katoličkoj crkvi, razdoblje od 40 dana, od Čiste srijede (Pepelnica) do Velikoga petka, koje služi kao priprava za Uskrs. Uvedeno je u IV. st. kao spomen na biblijske događaje: četrdesetogodišnji boravak Izraelaca u pustinji i četrdesetodnevni Isusov boravak u pustinji. U ranom kršćanstvu to je bilo razdoblje u kojem su se katekumeni kroz pouku u vjeri i kroz kušnje pripremali za krštenje. U srednjem vijeku u korizmi su se prakticirali različiti oblici pokore i posta, od kojih su se neki, u prilagođenim i ublaženim oblicima, održali do danas. Novim crkvenim odredbama (1966) pokorničkim danima (post i nemrs) ostali su samo Čista srijeda i Veliki petak; u crkvenoj praksi drži se obveznim ispovjediti se u to doba, a preporučuju se kao pokornička djela osobno zauzimanje za bližnje, obavljanje različitih pobožnosti (npr. pobožnost križnoga puta) i sl.
U hrvatskim pučkim tradicijama korizmeno je razdoblje obilježeno čišćenjem ljudi i njihovih prebivališta. U dnevnoj su prehrani u tom razdoblju bila posve izostavljena mesna jela i jaja. Prevladavajuća ozbiljnost i tuga izražavale su se odjećom tamnijih tonova (ponegdje i posve bijela kao drevna boja za žalost) i bez ukrasa. Nije se ni sviralo ni plesalo, nije bilo zabava, a odgađale su se i proslave sklapanja braka.
Anica Valenčik, Korizma u Štitaru
Kako su se nekada u korizmi vjernici pripremali za proslavu Uskrsa kazuju
mještanke Štitara Marija Gašparović (61), Kata Bušić (73) i Manda Dominković
(66).
Prvi dan korizme
U jedanajst sati, na treći dan poklada zvono zazvoni. To je znak da počinje
korizma. Svi idu svojim kućama. U jutro, na Čistu sridu, ide se u crkvu na
pepelenje. Posti se. Pravila su se posna jela. Kod kuće se radilo, jer nije svetac.
Kažu, da su naši stari čak iskuvavali suđe u pepelu. U krpu se napravi od
pepela voda i ispiraju se sudovi i kuhaju da sve bude posno. Jako se postilo u
staro doba.
Od Pepelnice do Cvjetnice
Od Pepelnice do Cvjetnice prva nedilja je Čista, druga je Pačista, treća je
Bezimena, četvrta je Sredoposna ili kako su naši stari rekli Sredopošće, jer je
to bila sredina posta. Peta je Gluva, a nakon toga dolazi Cvjetnica.
Kako se postilo ?
Nije se postilo svaki dan. Postila se srida, petak i subota. Jelo se sve što je
iz zemlje poniklo. Ni se jelo ni mliječno, ni jajca. Kuvo se gra. Supa se ocijedi,
pa se metnu valjušci. Tenfo se gra, pravila se papula i krompir salata. Pravili
se posni kolači, varenici, sjemenjača.
Poslovi
U staro doba se prelo, tkalo, a sad se šlinga, raspliće. Stari su svašta radili.
Ljudi su spremali za proljeće ormu, priređivali kako će orat, sijat. Nije bilo
onda tanjurače, već samo oranje i zubljenje. I sijalo se za plugom kukuruze.
Njekad je bio Uskrs ranije, njekad kasnije,
tako da se njekad do Uskrsa i sijalo, a njekada se nije.
Druženje, ponašanje i odijevanje u korizmi
Nije bilo pjesme i svirke, nikaki zabava, već, eto tako, pričalo se kako će se
i šta će se radit.
U spremanju nije bilo velike razlike između cura i žena. Sve se nosilo lošije.
Ni se nosile ne nove stvari, već znalo se koje se nosu u korizmi. Nosili se
kožuvi, sometna bluza, pa ve sa gulicama štrinfe, kako mi kažemo i s mašlama
opanci. A muški su isto tako išli u štrikanim špencletima, sa žabama opanci,
fusekle i rajtozne lače. Mala je razlika bila između momaka i ljudi.
Snaše su se češljale gologlave u svilene marame, ali nisu nikaki nakit imale.
Niščim nisu kitite bile, samo se lipo počešljaju i idu gologlave. Nosile se
vezenke. Bile su sa crvenim i sa mrkim. Sa mrkim se nosilo na Gluvu nedilju i
Veliki petak. To je bilo posebno mrčije. Na Cvjetnicu se išlo u šlingare. Onda
se već malo bolje spremalo. Navlačila se šlingara i mali oplićak i svilom marama
ispod vrata kunsajdom vezena i taki svileni zapreg. Opet su bile prikrite cure,
ni se još išlo gologlavo do Uskrsa. Sve se išlo tako lošije spremite.
Crkvene pobožnosti u korizmi: Križni put
Pjevalo se Stala Majka pod raspelom i onda se išlo od postaje do postaje. Svećenik
i ministranti su išli i trobozanke su išle skroz okolo, obilazeć postaje. Bilo
je svakog petka, u tri sata, potljam podne. Nije bilo nikaki misa, samo obred
Križnog puta.
Cvjetnica
Išli su cure i momci brat cicumacu i onda bi uoči Cvjetnice kitili tarabe i
mala vrata i te bi se grančice sutradan nosile na misu. Bio je blagoslov grančica
i pjevala se Muka. Spremalo se u šlingare. Bilo je malo svečanije nego ovi
nedilja. Te grančice bi se donosile kući, zataknile za sliku i čuvale do iduće
godine.
Šibanje
Na Veliku sridu, na Veliki četvrtak i na Veliki petak bilo je šibanje. Djeca su
išla rado i tamo se molilo i pjevalo. Pjevale su se lementacije, Plač Jeremije
proroka, a svećenik je molio molitve.
Oko križa gorilo je 14 svića koje su se gasile nakon pojedinih dijelova lamentacija. Kad se zadnja svića ugasi, velečasni lupi knjigom o klupu i đeca su se počinjala šibat. Šibanjem se sjećalo na muko Gospodnju i ni se to tako jako udaralo al znalo je bit rđave đece koja su zbog svojih đeči razmirica uistinu udarala pa je bilo i suza. Kad velečasni drugi put udari knjigom to je bio kraj šibanja.
Kad je sve to bilo gotovo, onda je lupio
knjigom o oltar i djeca su se počela šibat. Bilo je i plača, a kad velečasni
kaže dosta, onda je dosta.
U četvrtak u osam sati je bila misa i zavezala su se zvona. Velečasni je sve
poskidao sa oltara. To je na uspomenu Isusove muke i smrti. Velečasni je odnio
Sveto Otajstvo u grobak, jer smo imali u staroj crkvi grob i tamo je odnio i
sve pohranio. Pjevalo se Barjak Kraljev Ide sada i eto, te starovirske pjesme i
onda je s tim bilo završeno. Posli podne je opet bilo šibanje.
Veliki petak
Ujtru se naložila vatra kod bunara i onda svako iz kuće mora ić kod vatre i
molit tri Očenaša, obilazit oko vatre i kadit kadionicom. Posije se umilo u
kablu i onda se išlo unutra. Jelo se posno jelo. Sve je bilo posno. Onda je bio
obred Velikog petka.
Na Veliki petak je bio obred u crkvi. Najprije se pjevala Muka. Onda je bio
obred križa. Velečasni je nosio križ oltaru velikom i otkrivo je na prvoj postaji
križ. Pjevalo se Evo drvo križa na kojemu je Spasitelj svijeta visio. A puk je
odgovorio: Dođite da mu se poklonimo. Tako tri put i onda je otkrio križ,
naslonio na oltar i onda je ljubio križ. Cila crkva je ljubila križ. To je do-
sta dugo potrajalo, ali, eto, tako je bilo.
Velika subota
U subotu bi se ujtru naložila vatra i počeli bi obredi. Svećenik bi zapalio
sviću i nosio je u crkvu, a mještani su dolazili pa su nosili kućama, pa su
kadili oko kuće s tom vatrom, a u crkvi su se pjevale pjesme i psalmi. To je
bilo sve dopodne. A oni koji su kod kuće ostajali, ti su kuvali svetenje, kuvali
jajca, farbali, djeca su se veselila.
U kućama sa puno čeljadi kuvalo se puno mesa, nije se sjeklo već se kuvala cila šunka i slanina, ni kruv se nije rezo već se tako učitavo nosilo u crkvu na svetenje. Svetila se i rakija. Svetenje se za Uskrs i dalje jelo samo za fruštuk pa koliko potraje. O Uskrsu se jelo obilno što je bilo veliko veselje za sve jer se tako nije jelo priko godine.
Čitav dan se išlo molit u crkvu. Bile su
starije žene, pa su molile molitve od starina:
Majko draga, Majko sveta,
rane Sinka Tvoga
za me propetoga
u srce mi postavi.
O, Isuse, ja sam Tvoga
uzrok puta krvavoga.
Od njega se sad spomeni
i milostiv budi meni.
To su žene dolazile cili dan. Jedni dolazili, drugi odlazili. A bila je i straža
u Grobku. Cure i vatrogasci su se smjenjivali. Ni se ulazilo na glavna već na
sporedna vrata, od kad su se zvona zavezala. Potljam se spremalo za Uskrsnuće,
za večernju. Procesija je išla do Save, misa, pa onda procesija. Po kućama
popale sviće, po pendžerima, skroz do Save bilo to svjetlo. A bilo još prije
njeki topovi što su se nabijali, pa se pucalo. Tako bi se dočekao Uskrs.
Priredio:
Mato Dominković
Izvori:
Anica VALENČIK, Korizma u Štitaru, časopis
Hrašće, godina VI, broj 23., Drenovci, 2001.str.59-62.
http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=33198
– O Korizmi u Katoličkoj crkvi
Marija Dominković ( 1937) – nakošeni dijelovi teksta
