Poštovani čitatelju! Ušli smo u sveto vrijeme liturgijske godine – korizmu. Korizmu slavimo četrdeset dana uoči Uskrsa. Ona nas podsjeća na Isusov četrdesetodnevni post u pustinji nakon krštenja koje je primio na rijeci Jordanu od Ivana Krstitelja.
Korizma je obilježena: postom, molitvom i djelima milosrđa prema potrebnima. Post, molitva i djela milosrđa nisu dužnost koju bi čovjek činio radi svojeg spasenja ili kao zadovoljština za grijehe, nego su način uspostave novih odnosa među ljudima i s Bogom. Post stvara odnos duha i tijela dajući prednost hranjenju duha. Molitva upravljena Bogu usmjerava životne brige prema životu koji ne prolazi po onoj evanđeoskoj: “Tražite najprije Kraljevstvo Božje i pravdu Njegovu, a sve će vam se ostalo nadodati.”
Vjernik već živi i ostvaruje stvarnost Božjeg Kraljevstva. Postom se uspostavlja odnos koji čovjek drži u sferi duhovnog, kako bi sva djela Božje pravednosti pronalazila svoj smisao i opravdanje u životu našem. Post nije zamjena za molitvu i djela milosrđa, još manje je naknada za počinjene grijehe. Post je jednostavno način kako u svagdanjem životu kušati život neba i otkrivati cjelovitost življenja. Post je danas u krizi, i to višestrukoj. Mnogi ga zanemaruju i obescjenjuju smatrajući ga bezvrijednim i čak protuprirodnim. Drugi će ga opet uzeti kao lijek za svoju nesavršenost, kao nadomjestak – alibi – za dobro koje su propustili učiniti ili čak kao oblik samokažnjavanja zbog grijeha koje su počinili. Neki će opet post razumjeti kao snagu odricanja ili moć gospodarenja nad samim sobom. Tako post može postati zamkom njegovanja vlastite oholosti. Ima veliki broj onih, naročito među mlađim svijetom, koji će svako odricanje od jela nazvati postom, a post to nije. Kršćanin njeguje post. Katolička ga nam crkva preporučuje, ali ne zato da bi nadoknadio izgubljeno ili da bi sam sebe samokažnjavao nego da bi uvijek iznova i iznova otkrivao ono što mu je darovano. Kad postimo, mi svoju glad preusmjeravamo na život koji nam se uvijek iznova daruje. Smisao posta nije u izgladnjelosti ili u odricanju od sitosti, post nas oslobađa od tjeskobne brige za tijelo te budi osjećaj gladi za Bogom.
“Žeđa duša moja Boga, Boga živoga.” Post hrani dušu, usmjerava duh, otvara oči za novo gledanje, nadahnjuje djela i stvara novu pravednost među ljudima. Post nas usmjerava na Boga. Danas malo ljudi poznaje post. Neki znaju o njemu govoriti, ali sve je manje vjernika koji iskustveno poznaju post. Post se skoro izgubio u vjerničkoj praksi, ostali su još samo njegovi tragovi. Premda Crkva određuje dane pokore, posta i nemrsa, ona istodobno predviđa i mogućnost zamjene posta. S gubitkom posta u Crkvi, događa se otkriće posta kao terapije izvan Crkve. Slično se događa i s nekim drugim praksama u crkvi. Ovdje nije riječ o nekoj krađi iz Crkve, nego više o gubitku i zaboravu samih vjernika na vlastito naslijeđe.
O postu se puno više govori nego što se posti. Post valja razlikovati od sličnih fenomena, npr. od dijete. Površno gledano, post i dijeta su sasvim slični, no iznutra je sve drugačije. Čovjek koji posti ulazi u posebni odnos s Bogom, a onaj koji se bavi dijetom, bavi se svojim tijelom, zdravljem ili izgledom. Post nije ni štrajk glađu – onaj koji štrajka ulazi u borbu sa strukturama. To post nije. Post nikada nije usmjeren protiv drugih. Postom čovjek želi ovladati vlastitim nagonima, navikama ili zlim sklonostima. Temeljno usmjerenje posta nije borba protiv nekoga ili nečega, nego trud oko odnosa s Bogom. Iz toga je vida razumljivo zašto je Isus postio četrdeset dana. On nije držao dijetu, nije se liječio, nije činio pokoru za svoje grijehe, nije se borio protiv svojih strasti, no post mu je bio silno važan. U postu je došao do kristalne jasnoće o svom poslanju i volje da ga ispuni.
Čovjek je biće koje ne živi iz sebe samoga. Živi od drugoga – od zraka kojega diše, vode koju pije, hrane koju jede, ljudi koji ga priznaju, poslova koje radi. Neprestano je uključen na ono izvan sebe. Čovjek posve ovisi o drugome. Post nam mijenja pogled na vrijeme. Postim i nema doručka, ručka, večere. Za post je jako važna osobna disciplina, čovjek se mora znati disciplinirati. Post je disciplina. Disciplinirani je čovjek kao rijeka čija je obala i s lijeve i desne strane uređena – utvrđena. Neka ne znam koliko nabuja, neka voda prijeti, rijeka ostaje u koritu, jer su joj obale učvršćene. Blago narodu – državi koja ima takve građane, a Crkvi koja ima takve vjernike.
Pripremio: Ivan Varošcić, župnik
