Kako je mogao usred ratnog ludila pronaći mir, a među krhotinama zgrada zidove ljubavi? Među krvavim ranama ostatke sreće? Smisao u besmislu, razum u bezumlju? Sva ta pitanja ostaju titrati u duši, još dugo vremena nakon što zatvorim knjigu.
Njegovi snovi, nade i strahovi kao da ispune prazan prostor mog djetinjstva i sjetim se svega. Balvana, mlijeka u prahu i suhog dvopeka, zamračenja, spavanja u odjeći, zvižduka granata nad krovovima… Kad je on stvarao svoje priče u napaćenom gradu, ja sam bila mali patuljak od jedanaest godina i nisam baš znala što zapravo znači ta ružna riječ – rat.
Tada, 1991. godine, dok sam promatrala noćno nebo užareno od vatrene paljbe i slušala tu groznu ratnu simfoniju pojma nisam imala da grad može pasti. Pasti u ponore i postati zvjerinjak. Nisam znala da osvajanje znači silovanje, a zarobljavanje tiho umiranje. Nisam znala koliko su nam bile blizu najstrašnije ljudske sudbine i sigurno nisam znala da nema ništa ružnije, nego kad u ljudima umre humanost i suosjećanje. Sada znam. Ali postoji nešto što sam onda, kao dijete kojem su ratni pokliči prekinuli školovanje, savršeno dobro poznavala, a to su lica mojih roditelja, ostalih odraslih i poznanika, te na njima sve nijanse zabrinutosti.
Sjećam se njihovih sivih obraza, nakon što su pale bombe i zauvijek promjenile značenje šećeranskog kirbaja. Pamtim i kako bi im oči postale nijeme, a usne zamrznute od tuge, kada bi saznali da je još jedan njihov brat, prijatelj ili stari školski drug nestao u neprijateljskim rukama. Kad su na radiju slušali najnovija javljanja iz ratnih zona tiho bi sjedili i plaho, kao kakve srne, upijali novosti. A kada bismo morali još jednu noć provesti u skloništu, njihova umorna lica bi mi govorila da nema veće nade od one koju donosi novo jutro.
I sada, dok ovo pišem, mislim da je ta ista nada ispisivala stranice papira Sinišinim rukopisom, tjerala ga da vjeruje u grad koji mu se ruši pod nogama i otvorenim srcem sanja o ljubavi. Na jednom mjestu u „Priči o gradu“ kaže…“Tko će ostati, ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad?“ …i zaista, zar to nije jedino što se trebamo priupitati?! Što će biti s nama, ako odustanemo? U kakav ćemo tek tad ponor upasti? Ljudi čine zidine grada i to ne smijemo nikada zaboraviti, baš kao što ne smijemo zaboraviti što sve ima na ovoj našoj maloj, ali bogatoj županjskoj trpezi. Ima pjesnika, ima pisaca, mladih slikara, naivnih umjetnika, fotografa, pjevača… ( imena im se ni ne usudim nabrajat, da ne bi nekog izostavila ).
Možemo čitati autore našeg kraja i saznati nešto o njihovim snovima, možemo amaterski plesati u folklornim udrugama, a ako imamo sklonosti, možemo glumiti na daskama što život znače i donositi radost sugrađanima. Možemo zumbati, igrati šah, možemo skloniti pse sa ulice, možemo se izgubiti u knjižnici, a ujedno, to je mjesto na kojem možemo naučiti štrikati i stvarati kojekakva čuda od papira!
Možemo volontirati, popraviti slomljeno, utješiti nesretne, možemo udomiti napuštenu djecu i pozdraviti starce na ulici. Možemo se aktivirati. Koliko god vani grmilo. Možemo biti ljudi. Biti grad. Samo nemojmo biti vukovi jedni prema drugima. Radije budimo grad u kojem veliki i mali, isti i različiti mogu sjesti zajedno za isti stol i uživati u njegovom bogatstvu.
Sjedimo zajedno u ime mnogih koji bi nam se rado pridružili, ali ne mogu, jer ih nema. Kao što nema Siniše, ni malog Francuza. Ali gdje god da su vjerujem da ih još uvijek nosi onaj isti vjetar nade, baš kao što mene sada goni neko ludo ufanje u budućnost. Jer, uostalom, što je budućnost, nego mi i naša djela.
Viktorija Majačić
