DRENOVCI – Napisati knjigu o tome što se stanovnicima Drenovaca u županjskoj Posavini dogodilo 1945. za osječku povjesničarku i uglednu društvenu radnicu Veru Erl bilo je više od pukog prikupljanja osobnih svjedočanstava, iščitavanja povijesnih izvora i rekonstruiranja tragične drenovačke priče.
“Dobiti svjedočanstva o poslijeratnom nasilju, osobito u obiteljima žrtava, i danas je zbog straha bilo teško”
Razlog tome jest činjenica da je autorica te 1945., u dobi od samo pet godina, izgubila oca i ujaka na Bleiburgu i Križnom putu, a njezinu strinu Njemicu partizani su odveli u logor Krndiju. Trauma je to koju će cijeli život u srcu nositi, a činjenicu da je ratno siroče dodatno je otežavala okolnost da se o tom poglavlju naše povijesti nije smjelo ni pod koju cijenu govoriti. Nekoliko godina nakon pada komunizma i raspada Jugoslavije u prvom broju drenovačkog “Hrašća” (1996.), časopisa za književnost, kulturu, umjetnost i povijest, objavljen je popis svih stradalnika Drenovaca bez obzira na to u kojoj su bili odori ili kojoj su političkoj opciji pripadali. Taj popis sastavilo je povjerenstvo na čijem je čelu bio velečasni Marko Đidara. Zadatka da o drenovačkim stradanjima iz 1945. napiše knjigu prihvatila se rođena Drenovčanka s osječkom adresom, mr. sc. Vera Erl (rođena Janjić). Iako je u javnosti poznatija po svojoj profesionalnoj karijeri, umirovljena je kao knjižničarska savjetnica i sveučilišni viši predavač, kao i angažmanu u udruzi “Šokačka grana”, Vera Erl školovana je povjesničarka. Na Pedagoškom fakultetu u Osijeku diplomirala je na povijesti, a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1989. obranila magistarski rad s naslovom “Slavonija 1683. – 1848. u zapisima suvremenika”.
– Nisam bila ljubomorna što drugi imaju oba roditelja jer sam imala puno ljubavi svojih baka i djedova te mamice, kako sam je zvala. Obećala sam da ih neću zaboraviti dok sam živa. Moja priča je i priča mnoge djece izgubljenih roditelja, majki, žena, sinova i braće – objašnjava Erl.
To nemoj snimati
Dobiti svjedočanstva o poslijeratnom nasilju, naročito među obiteljima žrtava, bilo je iznimno teško zbog još uvijek prisutnog straha. Istraživačica se često susretala s odgovorima: “Ne znam bi li to trebalo reći”, “Ne znam da li da uopće kažem”, “To nemoj snimati” ili “Imam djecu pa nedajbože da im se što dogodi”, a neki su progovorili samo pod uvjetom da im se ne spomene ime. Knjiga “Križ u polju” sadrži vrlo intrigantna poglavlja “Drenovci u NDH”, “Svi naši križni putevi – Stradalnici II. svjetskog rata”, “Drenovačko/soljanska jama i Drenovci 12./13. travnja 1945.”, “Križni put – Bleiburg – ‘nestali’ Drenovčani”, “Drenovčane ubila OZN-a/UDB-a”, “Drenovačke Švabe – Nijemci”, “Popis poginulih, umrlih” te iscrpni “Dokumentarij” koji sadrži preslike izvornih dokumenata i iskaze svjedoka.
Središnja priča ove knjige jest sudbina 27 Drenovčana koje su likvidirali komunistički partizani odmah nakon “oslobođenja” 12. i 13. travnja 1945. Odmah nakon upada u selo pripadnici Dvanaeste krajiške divizije (ili Šeste ličke, ta dvojba nije razriješena), idući od kuće do kuće s unaprijed sastavljenim popisom koga treba likvidirati, pokupili su sve viđenije drenovačke muškarce uključujući i jednog bogoslova, redom civile, te ih bez suđenja pogubili i pokopali u masovnoj grobnici koju lokalni ljudi nazivaju Drenovačko-soljanskom jamom. To je trauma od koje se mnogi Drenovčani nisu nikada uspjeli oporaviti, svjedoči nam Vera Erl, koja je i sama kao djevojčica slušala strašne priče koje su se šaptom prenosile po selu.
Tuga za stradalima
– U žalosti, nadanjima i iščekivanjima djeca su rasla, majke i očevi umirali, a žene tugujući i brinući se za djecu ostarjele. Stare graničarske kuće bez muških ruku propadale su. Godinama se toj djeci nestalih/pogubljenih, koji su danas srednovječni ljudi, govorilo i ponavljalo: ‘Kada bi te sad vidio tvoj dada (po šokački ‘tata’, nap. a.), ne bi te prepoznao’ – prisjeća se Erl tragedije kroz koju su prolazile obitelji žrtava.
Ukupan broj stradalih u Drenovcima u Drugom svjetskom ratu i odmah nakon njega je 200 ljudi, ističe Erl, što je jako puno s obzirom na to da je riječ o čak osam posto aktivnog stanovništva tog sela u Cvelferiji.
– Što je najgore, tragedija koja je 1945. zadesila Drenovce ponovila se u brojnim drugim selima u Slavoniji – zaključuje Vera Erl.
USTAŠKI TABORNIK NA ČELU NOO-a
Knjiga sadrži brojne pikanterije poput činjenica da je predsjednik Narodnooslobodilačkog odbora Drenovci Luka Vitić karijeru počeo kao ustaški tabornik u selu ili da do kolovoza 1942. četnici i partizani u bosutskim šumama djeluju u simbiozi. Među aktivnim članicama AFŽ-a su i folksdojčerske žene Suzi i Ružica Prokop te obitelji Bramberger i Kul, koje partizanske vlasti poslije rata bez milosti protjeruju u logor Krndiju. Kako bi suzbili djelovanje partizana, Nijemci u selo 1943. šalju Prvu kozačku konjičku pukovniju, tzv. Čerkeze, koji uhićuju i vješaju mještane. S istim zadatkom u Drenovce stižu u ožujku 1944. dijelovi 13. SS divizije “Handžar”…
Izvor: glas-slavonije.hr
Draško CELING