Te kobne subote, 17. svibnja, podivljala Sava probila je nasip kod Rajeva Sela i Račinovaca. Ljudi su u panici bježali pred bujicom i spašavali goli život.
Dvoje je Rajevčana poginulo. Porušene su kuće, uništene ceste, vozila, usjevi, a uginule životinje, dijelovi namještaja, dječje igračke plutali su ulicama…
– To je bio jedan od najjezovitijih prizora u mom životu. Odjednom je grunulo! Mutna, smrdljiva, ogavna voda probila je nasip takvom brzinom da nije za vjerovati. Ljudi su trčali pokupiti svoje najbliže, ali ledena voda brzo je navirala i obarala s nogu – prisjećaju se očajni mještani početka kalvarije koju i danas proživljavaju.
U Gunji nije bilo kuće koja nije potopljena, nekima se ni krov nije vidio.
– Svašta sam u životu gledao, svagdje bio i svakakvu opasnost okusio, no kad sam ovo vidio, rekao sam samo: Majko mila! – prisjetio se Vinko Prizmić, prvi čovjek Hrvatske gorske službe spašavanja.
Najgore je, kaže, bilo to što se ljudima nikako nije moglo objasniti da nije riječ o običnoj poplavi, nego da je voda probila nasip, pretvorila se u razornu bujicu i da je najvažnije bilo spasiti živote. Najveći dio posla odradili su vojska, GSS i vatrogasci. Stanje je bilo toliko kritično da se u poplavljena sela moglo ulaziti samo amfibijama. Evakuirano je više od 11.000 ljudi, zbrinuto je oko 10.000 grla stoke i izvučeno oko 300 tona lešina. Nastale štete u županjskoj Posavini, prema podacima iznesenim na županijskoj skupštini, veće su od 1,7 milijardi kuna.
Četiri dana od poplave Vlada je proglasila katastrofu, a premijer Zoran Milanović obećao kako će sve objekte stradale u poplavama država obnoviti o svom trošku. Obnova je počela 21. srpnja, za državu najbrže što je bilo moguće, ali za očajne mještane prekasno i presporo. Obećavali su im da će do Božića i Nove godine svi biti u svojim kućama, ali vratila ih se samo polovina. Neki će se vratiti tek u ljeto sljedeće godine.
Mnogi su izgubili sve, kuće su im srušene i moraju početi od nule. Stanovnici su ogorčeni, na izmaku snaga, oko 200 obitelji prezimit će u skučenim kontejnerima… Država je zakazala, optužuju poplavljeni i pitaju se kako je moguće da je u siromašnijoj BiH, u Republici Srpskoj, cijeli Doboj već obnovljen, a u županjskoj Posavini obnovi se i ne nazire kraj. “A hrvatska država, članica EU-a, nije bila u stanju u sedam mjeseci od poplave obnoviti tri sela”, revolitirani su mještani. Poručuju da će trebati još puno vremena da se život u poplavljenim selima vrati u normalu.
Nezapamćena katastrofa ujedinila je Hrvatsku, pomagali su doslovno svi – pojedinci, udruge, organizacije, tvrtke, banke, vjerske zajednice, u pomoć su priskočile tisuće volontera, studenti, estradnjaci, sportaši, umirovljenici, učenici… Tragedija stanovnika Cvelferije nikoga nije ostavila ravnodušnim. Iz svih krajeva Lijepe Naše stizala je pomoć, građani su se spontano organizirali, prikupljali hranu, vodu, odjeću, pokrivače, higijenske potrepštine… a na žiroračun Crvenog križa za pomoć poplavljenima do 15. rujna uplaćeno je 54,629.179,27 kuna. Hrvatski su biskupi za pomoć stradalima u poplavama odlučili dati 12 milijuna kuna. Ljudi su masovno odlazili u Slavoniju kako bi pomogli stradalnicima. Vozila s humanitarnom pomoći bila su oslobođena plaćanja cestarine. Brojni su građani otvorili vrata svojih domova i smjestili obitelji s poplavljenog područja, djeci su organizirali ljetovanja. Cijela je Hrvatska bila na nogama. Čak je i osuđeni diler iz Remetinca poplavljenima uplatio 5000 kuna, a simboličnim iznosom od sedam kuna pomogao je i jedan beskućnik. Svi su željeli stradalnicima pokazati da nisu sami. Srušene su sve barijere i ideološke podjele, nije bilo važno tko je koje vjere ili nacije. Bitno je bilo pomoći. Pokazana je snaga zajedništva, veliko srce i želja građana za pomaganjem i činjenjem dobrih djela. I to je možda najveće čime se možemo ponositi. Ujedinjena Hrvatska, ali i regija, bilo je nešto predivno, nešto što ohrabruje i pokazuje da ni kriza ni druge nedaće u građanima ipak nisu ubile ono najvrjednije – ljudskost, humanost i solidarnost s onima kojima je najteže. Građani su i ovaj put, nesebično pomažući stanovnicima županjske Posavine, ispričali toplu ljudsku priču, koja i dalje traje i grije srca svih nas. Jer, koliko god bile velike, suprotnosti među ljudima ipak su nešto sporedno. I ova je tragedija pokazala da je ono što nas dijeli, u usporedbi s onim što nas združuje, neizmjerno sitno.
Nagrada Martini Čuljak
Za pomoć poplavljenima Gunjanka Martina Čuljak dobila je nagradu “Europski građanin”, koju dodjeljuje Europski parlament. Osmislila je projekt HelpBalkans, koji objavljuje profile obitelji i pojedinaca pogođenih poplavama na području Hrvatske, BiH i Srbije kako bi im pomogla ostvariti izravan kontakt s mogućim donatorima. “Mi smo posrednici u ovoj situaciji i na zahtjev donatora šaljemo broj telefona i informacije o traženoj obitelji te se oni dalje povezuju. Naš je posao da predstavimo ljude, izlistamo njihove trenutne situacije i potom se trudimo naći kreativne načine da se pojedince i poduzeća motivira za donacijske ponude”, kaže Martina Čuljak. HelpBalkans omogućio je prispijeće značajne financijske i druge pomoći velikom broju pogođenih obitelji. Do sada je bilo oko 260 donacijskih ponuda. Velik broj pojedinaca, organizacija i tvrtki izravno je donirao novac, na račune pogođenih obitelji u sve tri države.
Nakon četiri i pol mjeseca od poplava završena je sanacija nasipa u Rajevu Selu, čije je puknuće i prouzročilo katastrofu. Trebalo je ukupno 75 tisuća kubika različitog materijala da se zatrpa 12 metara dubok i 130 metara širok krater. Novi je nasip pojačan injekcijskom betonskom zavjesom i za 60 je centimetara viši. Iako iz Hrvatskih voda uvjeravaju kako su mještani sigurni, oni su i dalje skeptični. “Vidjet ćemo koliko je nasip siguran kad ponovno dođe voda, prijašnji je sagrađen prije četiri godine, prvi je vodeni val naišao i odmah je puknuo”, podsjećaju. Nasip je saniran i u Topoli, Bošnjacima i Račinovcima, a vrijednost radova veća je od 80 milijuna kuna.
Noć uoči pucanja nasipa u Rajevu Selu Županja je proživljavala najneizvjesnije sate od Domovinskog rata. Vodostaj Save dosegnuo je povijesni maksimum. Bilo je samo pitanje trenutka kada će bujica probiti nasip i potopiti grad. Te noći Županja je bila na nogama. Ljudi su se sami organizirali, gradili zečje nasipe i odlučnošću počeli lavovsku borbu s vodenom stihijom, i uspjeli. Županju su građani spasili od potopa i katastrofe neprocjenjivih razmjera i time ušli u povijest. Jer takav vodostaj Save, kada se voda izdigla iznad krune nasipa i bila gotovo metar iznad šetnice, dogodi se jednom u sto godina.
