I zadnji put kad smo se vidjeli Anica nije danima spavala, kuhala je za nas volontere. Grah bez kostiju jer prijatelji životinja ne jedu meso i mahune! I dalje ta žena kuha za siromašne i ne staje! I njezine suradnice i jedan dečko, oni ne staju! Nije ih briga što je godina prošla… oni i dalje pomažu! Veliko im hvala! Oni su glavni protagonist filma “Prava Hrvatska”. Slika moje lijepe zemlje u kojoj želim živjeti.Sreli smo I donačelnika Borisa, kod kojeg sam spavao u poplavama. Velikog čovjeka koji mi je otvorio vrata svog doma i koji je i danas spreman pomoći nama, volonterima. Odveo nas je u salu za vjenčanja- Zora koju smo, prije točno godinu dana, preuredili u prvo hrvatsko prihvatilište za pse u poplavama. Hala je sad mirna I tiha. Ne čuje se lavež pasa. Nitko ne cvili, osim vrata koja se teško otvaraju.
Srce mi jako kuca pri svakom koraku. Sjećam se Elvina, Katarine, Siniše, Aque, Ive, Marka, svih dobrih ljudi koji su tu dolazili i noćili. Sami plaćali gorivo za ovu lijepu zemlju. Sjećam se prvog pasa koji sošli i njihove zahvalnosti, riječi veterinara Dalibora Benaka iz Belog Manastira koji nam je pomagao: “Ljudi zaboravljaju, životinja nikad!”. Nastavljamo prema Gunji. Punkt Šumanovci. Prije godinu dana to je bila prva linija obrane od poplava, danas zapuštena mirna šuma. Nema pasa. Polažem jednu bijelu ružu na tablu, prva susjeda me čudno gleda i ne da selotejp da je pričvrstim na tablu. Držim bijelu ružu i sjećam se tih dobrih ljudi I udruga iz svih krajeva ove zemlje koji su se tu stvorili u trenutku puknuća nasipa. Bilo ih je više od sto. Hvala im svima! Bijelim laticama ispisujem riječ “ljubav” na mjestu gdje smo psima davali infuzije i krećem dalje.
Načelnik općine Gunja prima nas na sok i besplatne ćevape. Samo je jedan čovjek iz grupe Gunja došao ispričati sviju priču. Mnogi su obećali čekati u podne. Samo je jedan čovjek iz gunje došao. Pitam se- što je problem, imam jake sponzore- što ih je spriječilo. Samo je Franjo došao i poveo nas u obilazak svoje kuće koju iznova gradi. Tamo je i njegova supruga Muniba, koja je zimila na daskama I paletama jer kreveta nije bilo. Veseli su i sretni što me vida. Muniba odmah pristavlja kavu i sok, da nas okrijepi. Dajemo im paket humanitarne pomoći, šest velikih kutija s igračkama za djecu I dojećom za trudnice. Knedla u grlu, al idemo dalje.
Upoznajem dva predivna mlada poduzetnika iz Gunje. Oni imaju viziju i san kako zaposliti mlade ljude iz gunje, I projektirati obnovu naselja. Država im ne da, i to im je teret, odbijeni su na svim natječajima, ali ne, oni I dalje ustraju I vjeruju da je Prava Hrvatska nešto drugo. Oni žele zaposliti mlade i vratiti ih u Gunju, oni se samo zahvaljuju volonterima i dobrim ljudima I nikog ne optužuju. Oni o svima pričaju s ponosom i ne žele napustiti zemlju! To je prava ekipa. Odlazim u Županju, ali gradonačelnik Davor Miličić kaže kako za nas nema mjesta u hotelu i nek produžimo do Vinkovaca. Ali, ne. Vraćamo se u drenovce dobroj Marijani Raguž koja nas je pristala ugostiti ovu noć. Dok ovo pišem munje sijevaju I velika je oluja.
Vjetar nosi sve pred sobom, ali ne i moju vjeru u ljude. Ljudi su u drenovcima dobri I dragi, dat će nam I nešto za pojesti. Prava Hrvatska doista nisu političari I svađe, već ovi ljudi koji jedni drugima pomažu. Nisu to radili samo za vrijeme poplava. Oni su shvatili što je u životu bitno I oni o tok više ne razmišljaju! Oni samo kažu HVALA I vole I rade kao i prije godinu dana. Sretan sam što sam Hrvat i što živim u tako lijepoj zemlji. Vjerujte mi, ima nade, mi možemo sve, to je Hrvatska u kojoj ja želim živjeti I raditi!
sbonline.net
