Nominirala ga je Vukovarsko-srijemska županija, kao "dovoljno mladog, a opet dovoljno iskusnog, s respektabilnim stočnim fondom". Josip ima 36 godina, poljoprivredom se bavi od malih nogu, a traktor je počeo voziti već kao desetogodišnjak, kada je s ocem i djedom odlazio na njivu. Naslijedio je, kaže, obiteljsku tradiciju koja se prenosi s koljena na koljeno. A sudeći po ljubavi koju prema zemlji i stoci već ima i njegovih dvoje djece, posebice 11-godišnji sin Martin, očuvanje više od sto godina duge tradicije bavljena poljoprivredom na imanju Vinkovićevih nije upitno.
– Bavim se i ratarstvom i stočarstvom, teško je i jedno i drugo, ali prevladala je ljubav prema tom poslu, prema životinjama, prema Slavoniji i Šokadiji. Na selu želim živjeti, tu volim raditi i to me ispunjava. U tovu trenutačno imamo 77 bikova, i 70 svinja u ‘dugom tovu’ na stanu pod šumom, a onako iz hobija držim i 15-ak ovaca. Posla je puno, nije jednostavno, ali sve se izdrži. Na imanju radimo ja, supruga i moji roditelji, a pomažu nam i djeca – kaže raspoloženi Josip.
Vinkovići sami proizvode hranu za stoku. Obrađuju 70 hektara zemlje, 50 hektara vlastite, a ostalo je u zakupu. Siju pšenicu, kukuruz, ječam, soju i lucernu. Radni dan ove obitelji u čijem kućanstvu žive četiri generacije, što je najbolji dokaz da sloga kuću gradi, počinje ujutro u šest sati odlaskom u štalu, a završava oko 20 sati. Nakon hranjenja stoke, prikapčaju strojeve i odlaze na njivu. U 16 sati se vraćaju kući i ponovno odlaze u štalu, a potom obavljaju pripreme za novi radni dan.
– Radim najmanje deset sati dnevno, i to 365 dana kroz godinu. Svakodnevno sam šest sati u štali, a ostalo vrijeme provodim na njivi. Godišnjeg odmora i ljetovanja, nažalost, u ovom poslu nema – priznaje Josip.
Ono što uspiju zaraditi, Vinkovići ulažu u zemlju, strojeve… Svake godine kupuju po nekoliko jutara zemlje, od države su uspjeli kupiti samo četiri hektara, a sve ostalo od privatnika. Najviše vole kupiti zemlju na međi, kraj njihove parcele i na taj način okrupnjavati posjed. Raspolažu sa šest traktora, kombajnom i kompletnom mehanizacijom.
– Poljoprivreda je veliki problem u Hrvatskoj, a ja sam se kao relativno mlad čovjek odlučio i na ratarstvo i na stočarstvo jer je to jedan zatvoreni krug. Imam dosta prijatelja i kolega koji se bave samo ratarstvom, i stalno im negdje ‘šteka’. A na ovaj način jedno dopunjujem drugim i od toga se može sasvim pristojno živjeti i napredovati. Uvijek sam bio stava da ono što se od zemlje uzme, zemlji se mora i vratiti, primjerice stajskim gnojivom i ostalim. Ako si samo ratar, zemlju konstantno iscrpljuješ umjetnim gnojivima, što u konačnici nije dobro, ali svatko odlučuje što je za njega najbolje – kaže on.
Maksimalno SKRATITI BIROKRACIJU I PROCEDURE
Kao najveći problem s kojim se susreće u svome radu ovaj uspješni poljoprivrednik, čiji bikovi osim na domaćem tržištu završavaju i u arapskim zemljama, ističe naplatu isporučene robe. “Nije problem ni proizvesti ni naći kupca, ali najteže je naplatiti i postići dobru cijenu za svoju robu. Bilo bi korektno kada bismo prije sezone sjetve i stavljanja u tov znali neku okvirnu cijenu, da se znamo ravnati, čime raspolažemo i da poticaji budu isplaćeni na vrijeme. Mislim da se svi mi koji se bavimo ovim poslom u to možemo uklopiti. Također je bitno da se birokracija i procedure oko Programa ruralnog razvoja maksimalno pojednostave i skrate i mislim da bi time selo bolje i kvalitetnije napredovalo”, uvjeren je Vinković. Za kišu koja je pala u noći između utorka i srijede kaže da je zlata vrijedna jer bi u suprotnome kukuruz, soja i proljetne kulture jako stradale.
Marija LEŠIĆ OMEROVIĆ/glas-slavonije.hr