Pri konjogojskoj udrugi “Stari Graničar” Županja još od 2006. djeluje i povijesna postrojba “Serežani” čije pripadnike možete susresti na većini kulturnih manifestacija ne samo u Županji, nego i na značajnim događanjima diljem Lijepe Naše. Sudjelovali su i na inauguraciji predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, bili na proslavi Dana domovinske zahvalnosti u Zagrebu i Oluje u Kninu, u Mariji Bistrici, bili su pozvani i na tradicionalni koncert Božić u Ciboni, ali i na Festu sv. Vlaha u Dubrovnik… Pa tko su u stvari Serežani?
Riječ Serežani dolazi od mađarske riječi “sereg” (vojska), a vršili su ulogu tadašnjih redarstvenika ili policije. Serežani su u sastavu Vojne krajne djelovali u 18. i 19. stoljeću kao izabrana vojna postrojba. Serežani su bili izabrani krajiški vojnici, a zadaća im je bila da zajedno s pripadnicima tzv. poljskih bataljuna obavljaju graničnu službu prema Bosni, da obavljaju ophodnje po teškom i nepristupačnom terenu koje obične postrojbe nisu mogle nadgledati te da sprječavaju upade razbojnika iz Bosne i da ih hvataju ako bi uspjeli prijeći granicu. Uz to održavali su javni red i mir, osiguravali osobnu imovinu, pratili uhićenike i zločince, kurire i poštu, a otklanjali su i nerede i svađe među vojnicima Morali su dobro poznavati područje na kojemu su djelovali, biti odlični strijelci i stalno naoružani.
Poslije Karlovačkog mira 1699. godine, ustrojena je u Vojnoj krajini tzv. Serežanska četa. U 18. stoljeću svaka krajiška pukovnija imala je po odjel serežana na čelu s oberbašom ili harambašom (narednikom), više unterbaša (razvodnika) i vicebaša (desetnika).
Postojale su i konjaničke Serežanske postrojbe koje su služile kao pratnja visokim časnicima krajiških pukovnija, prenosile hitne zapovijedi i obavljale posebne ophodnje.
Serežani su nosili narodno odijelo, posebno se ističući svojim crvenim kabanicama, a od oružja su imali pušku, dva pištolja i handžar, koje su sami morali nabaviti, pri čemu su dobivali mjesečnu naknadu od 1, 1/3 novčića.
Serežani su bili oslobođeni bilo kakvih radnih obveza i nekih drugih poreza, a ako su se tijekom godine posebno istakli, dobili su šest forinti nagrade te postotak od zaplijenjenih predmeta razbojnika i krijumčara.
Godine 1848.-1849. serežani su sudjelovali u svim vojnim pothvatima bana Josipa Jelačića protiv Mađara i s njime su došli sve do Beča. Istakli su se svojim junaštvom i požrtvovnošću.
Godine 1871. počelo je razvojačenje Vojne krajine i njezin povratak pod upravu Kraljevske zemaljske vlade u Zagrebu. Krajiške pukovnije postupno su preustrojene ili raspuštene. Zato je 30. studenoga 1871. u Hrvatsko-slavonskoj vojnoj krajini utemeljen Serežanski zbor (njem. Serežaner-Corps) koji je imao ulogu oružaništva, te se i ravnao prema propisima za oružništvo. Serežanski zbor bio je vojnički ustrojen te putem Generalnog zapovjedništva u Zagrebu podređen Carsko-kraljevskom državnom ratnom ministarstvu u Beču.
U sudskom pogledu bio je podređen vojnim sudovima Zajedničke vojske, a u pogledu uporabe sile za održanje reda i mira bio je podređen političkim okruzima u Hrvatsko-slavonskoj vojnoj krajini.
Činovi u Serežanskom zboru bili su: pukovnik, potpukovnik, major, satnik, natporučnik, poručnik, stražmeštar, nadserežan, serežan 1. reda i serežan 2. reda. Serežani 1. i 2. reda odgovarali su činu razvodnika u Zajedničkoj vojsci i Domobranstvu.
Čin nadserežana odgovarao je činu vodnika. Zbor se sastojao od Stožera zapovjedništva sa sjedištem u Zagrebu i od dva krila na čelu s krilnim zapovjedništvima – prvo krilo imalo je sjedište u Petrinji, a drugo krilo najprije u Ogulinu, a od 1873. u Otočcu.
Krilima je obično zapovijedao satnik. Krila su se dijelila na vodove, a u sklopu prvoga krila bila su vodna zapovjedništva u Gospiću i Ogulinu, a u sklopu drugoga u Petrinji, Brodu, Mitrovici, Vinkovcima i Novoj Gradiški.
Serežanske postaje nazivale su se desetnicama, a bilo ih je ukupno 67. Na čelu svake desetnice bio je stražmeštar (Feldwebel) ili nadserežan (Oberserežaner).
Prema rješenju od 30. studenoga 1871. stali. Serežanskoga zbora iznosio je 360 časnika, dočasnika i serežana (Stožer Serežanskoga zbora sačinjavali su major kao zapovjednik, poručnik kao pobočnik, računarski časnik, stražmeštar, nadserežan, dvojica serežana prvog razreda i civilni služtelj.
Svakim krilom zapovijedao je po jedan satnik, a u brojno stanje pripadala su još četiri niža časnika (natporučnika ili poručnika), dvojica računarskih narednika, devetorica stražmeštara, 52 nadserežana, 141 serežan prvog razreda i 142 serežana drugog razreda.).
Od 1. siječnja 1873. brojno stanje Zbora povećano je na 371, od 24. srpnja 1874. na 386 i konačno od 9. prosinca 1875. na 394 časnika, dočasnika i serežana. Od toga broja uvijek je bilo oko 10 časnika, a ostalo su bili dočasnici i serežani.
Serežanski zbor preuzeo je momčad prijašnjih ranijih pukovnijskih serežanskih odjela, a zatim se popunjavao dočasnicima krajiških pukovnija, vojnicima koji su odslužili vojsku, dobrovoljcima iz Domobranstva te pripadnicima redovnih krajiških pukovnija, odnosno pješačkih pukovnija, nakon što su Krajiške pukovnije raspuštene, a koje su se obvezale da će nakon najmanje jedne već odslužene godine ostati u sklopu Zbora još barem tri godine.
Časnike je na službu određivalo Ratno ministarstvo u Beču na zahtjev Glavnog zapovjedništva u Zagrebu. Svatko tko je stupio u službu Serežanskog zbora, morao je u pokusnoj službi provesti godinu dana, a ako je u službu stupio iz vojske, šest mjeseci.
Podčasnici koji su u službu stupili iz vojske, ostajali su u pokusnoj službi („na kušnji“) tri mjeseca.
U tijeku pokusne službe serežani su se obučavali u borbi, mačevanju, plivanju, gađanju, poznavanju i uporabi službenih propisa, upoznavali su se s ophodnom službom, vježbali čitanje i pisanje te sastavljanje izješća i raznih spisa. Oni koji nisu zadovoljili, otpuštani su.
Zadaća serežana bila je održavati javni red i mir, te osigurati osobnu imovinu; pratiti uhićenike i osuđene zločince; pratiti kurire i druge putnike, poštu i ostalo, za što su primali posebnu naknadu; također su pratili prolazeće vojne postrojbe i sve koji su zaostali upućivali bi u svoje postrojbe, otklanjali su nerede i svađe među vojnicima.
Serežane u obavljanju njihove dužnosti nije smjela ometati nikakva oružana postrojba ili ustrojstvo, već im pružiti pomoć ako bi to zatražili. Svaki serežan morao je u vanjskoj službi provesti barem osam sati dnevno.
Pod pojmom vanjske službe podrazumijevala se služba izvan vojarne s potpunim naoružanjem. Zapovjednik Serežanskoga zbora obilazio je i pregledao sve postaje onoliko puta koliko je nalazio za shodno. Ostale časnike slao je također u pregled postaja, i to tako da je svaka postaja u dva mjeseca bila pregledana barem jedanput.
Plaće za serežane i dočasnike bile su sljedeće: serežan II. reda 240 forinta, serežan I. reda 300 forinta, nadserežan 400 forinta, stražmeštar 500 forinta.
Nakon tri godine službovanja serežani i dočasnici dobivali su godišnji doplatak od 50 forinta, nakon šest godina 100 forinta, nakon 12 godina 150 forinta, a nakon 18 godina 200 forinta.
Ako je neki serežan obavljao dužnost zapovjednika postaje, dobivao je još i mjesečnu „službovinu“ od pet forinta. Časnici su dobivali plaću jednaku onoj vojnih časnika.
Serežani su imali pravo i na posebne doplatke ako su u službi proveli neprekidno više od 24 sata ili su bili izvan svoga službovnoga područja, a također su dobivali i tzv. nadglavnice ili taglie za uhvaćene bjegunce, zločince ili krijumčare.
Za uhvaćene prijestupnike koji su kasnije osuđeni na tamnicu, dobivali su sljedeće nagrade: kod zatvora ili kazne na tamnicu na manje od godine – četiri forinte, od jedne do tri godine – osam forinta, od tri do 10 godina – 16 forinta, od 10 do 15 godina – 25 forinta, na više od 15 godina – 30 forinta, a kod smrtne kazne – 60 forinta.
Ove nagrade isplaćivane su im u slučaju da su samostalno, bez posebne zapovijedi, uhitili zločince, odnosno ako su uhićenje izvršili u roku od 24 sata od izdanja zapovijedi. Nagrade su dobivali i u slučaju ako su uhićenje izvršili u kasnijem roku, ali je pritom bio potreban posebni napor.
Iste nagrade dobivali su i za hvatanje pobjeglih zločinaca. Za pratnju putnika, kurira, poštanskih kola, državnih novaca i slično dobivali su nagradu od 35 novčića za dvije njemačke milje. (7.532,50 m)
Serežanski zbor je 1. listopada 1881. uključen u oružništvo. U novoj državi Kraljevini SHS mjesne redarstvene vlasti u Hrvatskoj početkom 20-ih bile su dužne redovito izvještavati redarstveno ravnateljstvo u Zagrebu o svim važnijim događajima . Nakon proglašenja šestosiječanjske diktature, velikosrpske vlasti odlučile su podržaviti dio autonomnih redarstava
Serežani su stanovali u svojim vojarnama, njihovi časnici u posebnim stanovima. Za odoru i oružje serežani su dobivali 60 forinta pri nastupu u službu te 40 forinta svake sljedeće godine.
U početku su bili naoružani puškama uzorka Werndl, a od 1872. dobili su puške repetirke uzorka Frühwirth. Prema propisima, od 1. travnja 1873. serežani su mogli biti pozvani u pomoć pri utjerivanju poreza, ali samo onda kad porezni činovnici ne bi mogli dobiti pomoć općinske straže.
Pri utjerivanju poreza, serežani su bili dužni samo čuvati porezne činovnike, a ne utjerivati porez. Dnevno bi za to dobili plaću od 40 novčića (krajcara), a nadserežan 50 novčića.
Odlukom od 10. rujna 1881. godine, Serežanski zbor je 1. listopada 1881. uključen u Kraljevsko ugarsko hrvatsko-slavonsko oružništvo. Svi propisi glede službe, gospodarske uprave, odora i oznaka, službenog jezika (koji je najprije bio njemački, a onda hrvatski) i natpisa, stavljeni su izvan snage.
Odore i oznake Zbora bile su slične onima koje su rabili oružnici u civilnoj Hrvatskoj te lovačke postrojbe Zajedničke vojske. Oznake činova poklapale su se s oznakama činova u Domobranstvu i Zajedničkoj vojsci – označavale su se šestokrakim zvjezdicama; dočasnici su imali bijele platnene, časnici zlatne vezene, a Stožerni časnici zlatni činovni pasac (vrpcu) i srebrne vezene zvjezdice.
U odori za momčad šešir i pero bili su kao za lovačke postrojbe Zajedničke vojske, ali s jednom granatom s ukošenim plamenom od mesinga. Kapa je bila od plavosive tkanine. Dolama i surka bile su od tamnozelenog sukna, kroja kao za pješaštvo, sa svijetlo-broćastocrvenim ovratnikom, narukavljem i naramenicama.
S lijevoga ramena nosila se pletenica sa zviždaljkom, duljine 82 centimetra; pletenica se pričvršćivala između prvog i drugog dugmeta tako da je zviždaljka visjela na grudima.
Hlače su bile od plavo-sivoga sukna s ispuskom od broćasto-crvenog sukna. Sva dugmad bila je zlatno-žute boje. Šešir i pero u časničkoj odori bili su kao za časnike lovačkih postrojba, a granata s ukočenim plamenom bila je posrebrena, veličine i oblika kao i za momčad.
Dolama i surka bili su krojem jednaki onima za pješačke časnike, od tamnozelenog sukna. Hlače su bile od plavosivoga sukna s broćasto-crvenim izbojkom. Kabanica je bila jednaka kao za pješačke časnike, naravno s laticama i obrubima od broćastog sukna. Sablje i ostala oprema bili su jednaki kao za pješačke časnike Zajedničke vojske i Domobranstva.
Zoran Lucić
2 Comments
marco75
Lijepo je pojasniti ljudima pojmove (točno) koji nisu u svakodnevnoj upotrebi. Radi se o obnjašnjavanju riječi “serežan” koju je autor članka koristio u svojem članku sa stranica udruge. Porijeklo našeg pojma serežan nije “starofrancuski” pojam sergent, nego od mađarske riječi “sereg” što znači vojska.
Izvor: Opća i nacionalna enciklopedija, Zagreb 2007.
županjac
Odlično, nisam znao. Ispravljeno thx