Nekada davno, žitelji županjske Posavine, žito sa svojih polja od kojeg su pravili kruh svagdanji, nosili su u vodenice koje su bile razmještene duž cijele obale Save. Svako selo imalo je po nekoliko svojih vodenica koje su dolaskom električne energije i motora izumrle. Mlinovi-vodenice rijetki su tradicijski privredni objekti koji funkcioniraju od 18. st. i jedan su od posljednjih zornih i edukativnih primjera uporabe snage vode na gospodarstvu. Mlinovi-vodenice su vrlo važan dio graditeljske, tehničke, etnološke i povijesne baštine. Oni su oduvijek bili veoma važni u ekonomskom i sociološkom pogledu za vlasnike mlina i za cijeli kraj.
Prema kriteriju održavanja zgrade i prava na mljevenje ti su mlinovi oduvijek bili obrtnički. Vlasnik je za rad uzimao ušur 10 posto od donesena žita, a sam je održavao zgradu, mlinsko postrojenje i sustav za navođenje vode. Mlinovi vodenice mljeli su kukuruz, raž i pšenicu za cijelo mjesto. Mlin obično nikada nije imao samo jednog vlasnika. Najčešće je mlin imao 4, 5, čak do 8 vlasnika odnosno suvlasnika (ketuš – čovjek koji u vodenici ima svoj “red”, dan kada se melje žito). Razloge tomu valja tražiti u činjenici što je s mlinom i oko njega bilo toliko posla da je na njegovu postavljanju i održavanju moralo sudjelovati više osoba. Početkom svake zime mlin se demontirao i sklanjao iz vode na suho, da bi se u proljeće s naletom nabujalih voda zaštitio od mogućih oštećenja. Na proljeće mlinovi bi se ponovno montirali.
Mlinom je obično upravljao mlinar majstor s jednim pomoćnikom ili više njih. Mlinovi su radili neprestance, danju i noću, bez zaustavljanja. Mljevenje je bilo prekidano samo onda kada je trebalo na mlinskim kamenima “klepanjem” ohrapaviti površinu, kako bi se kvalitetnije mljelo, zatim onda kada je nestalo kukuruza ili žita za mljevenje i za vrijeme zimskog mirovanja. Svaka obitelj je imala svog mlinara, a kukuruz su seljaci sami dopremali u mlin: manju količinu donosile su obično žene (ćulo na glavi), dok bi veće količine u vrećama dovozio gospodar kuće. Mlinar dakle nije ni skupljao žito, a ni razvozio brašno po selu.
Međutim tridesetih godina prošlog stoljeća, da ne bi izgubili mušterije, mlinari su počeli razvoziti brašno otežavajući si na taj način ionako težak život utovarujući i istovarujući teške vreće pune kukuruza, žita i brašna. Polovicom 20. st. dolaskom električne energije u gotovo svim mjestima mlinovi-vodenice se zatvaraju.
Na području županjske Posavine postojali su veoma spori mlinovi a bili su postavljeni na tri šuplje iskopana hrastova debla. Mlin je pokretao tok rijeke koja je okretala sporo rotirajuću ležeću turbinu sa velikim loparima napravljenu od dasaka. Pojavom mlinova na strojni i motorni pogon takvi mlinovi postepeno su nestajali mada su se još dosta dugo održali.
Nekada je mlin bio mjesto gdje se mladež rado sastajala čekajući da se žito samelje. Na mlinovima-vodenicama se razgovaralo o novostima, poslovima i obvezama, a često se zapjevalo i zaigralo kolo.
