Tamo negdje, krajem 1970-ih i početkom 1980-ih godina, Županja je bila na vrhuncu svoga gospodarskog i društvenog uspona. Bio je to period optimizma, zajedništva i snažne industrijske izgradnje. Ulice su bile pune ljudi, radnih uniformi, bicikala i dječje graje. Dan započinjao uz miris svježeg kruha iz lokalne pekare, a završavao uz zvukove strojeva iz brojnih pogona koji su radili gotovo bez prestanka.
U to vrijeme, Županja nije bila samo grad – bila je ekonomski motor cijele regije. Grad je imao sve: od stabilne banke, razvijene drvno-prerađivačke industrije i tvornice namještaja, preko šećerane, špiritane, mljekare, mesne industrije, klaonice, pivovare, pa sve do tvornice poljoprivrednih strojeva i mnogobrojnih manjih obrta. Gotovo svaka obitelj imala je zaposlenog barem jednog člana, a pojmovi poput “nezaposlenost” ili “odlazak u inozemstvo” tada su se činili kao daleka, nerealna prijetnja.
Poljoprivredno-prehrambeni kombinat (PPK Županja) bio je u to vrijeme simbol uspjeha i snage tadašnjeg samoupravnog sustava. Ovaj industrijski div rušio je sve proizvodne rekorde, izvozio proizvode diljem bivše Jugoslavije, pa i izvan nje. Tisuće ljudi bilo je zaposleno u njegovim različitim sektorima – od poljoprivrede, prerade mesa i mlijeka, do trgovine i distribucije.
Bio je to sustav koji je funkcionirao. Ljudi su znali što rade, znali su zašto to rade – i bili su ponosni na svoj doprinos.
Među brojnim industrijama isticala se i županjska pivovara, koja je krajem 60-ih godina sklopila ugovor sa Zagrebačkim pivovarama ali i sa njemačkom tvrtkom Sinalco, koja je tu započela sa punjenjem svojih sokova. Upravo ondje, u srcu Slavonije, rođen je Malzboy – bezalkoholno gazirano piće specifičnog okusa koje je uskoro postalo simbol jedne generacije.
Dakle to je bilo licencirani Sinalcov proizvod od karameliziranog šećera. U početku se punio u klasične pivske boce od pola litre, a kasnije su stigle i boce od 0,33 litre, što je bilo posebno popularno među mladima.
Gospođa Marija K., bivša djelatnica u pogonu, ispričala je:
„Sjećam se kad smo prvi put pustili Malzboy u punionicu. Bio je to veliki dan! Svi smo ga kušali, neki su ga odmah zavoljeli, neki su se čudili okusu, ali svima je bilo jasno – ovo će biti nešto posebno. I stvarno je bilo.“
Vrlo brzo Malzboy je osvojio tržište tadašnje općine Županja, a zatim i veliki dio Hrvatske. Svojim jedinstvenim, sladnim i osvježavajućim okusom, izbio je na vrh ljestvice popularnosti i potisnuo dotadašnje favorite poput Traubisode i Cole. Nije bilo svadbe, krštenja, kirvaja ili proslave bez Malzboya na stolu.
Zahvaljujući pristupačnoj cijeni i lakoj dostupnosti u trgovinama i kafićima, postao je piće svih generacija – od djece do odraslih. Posebno je bio omiljen među mladima koji su ga često pili kao „prvi korak prema odraslim pićima“, no bez alkohola.
Nešto kasnije Zagrebačka pivovara otkupljuje pogon u Županji ali zadržava neke Sinalcove proizvode, među njima naravno i Malz boy. Nažalost, 1990-ih godina, s početkom Domovinskog rata i burnim procesima privatizacije i pretvorbe, pogon pivovare u Županji zatvara se. Time prestaje i originalna proizvodnja Malzboya. Pokušaji da se nastavi proizvodnja u Štitaru trajali su kratko, a verzija koja se naknadno proizvodila u Zagrebu – bez izvorne Sinalcove recepture i bez županjske vode – nikada nije postigla staru slavu.
Za mnoge, to više nije bio isti Malzboy. Okus je bio sličan, ali nedostajalo je ono nešto – ona lokalna nota, onaj osjećaj pripadnosti i tradicije.
Danas, iako ga već desetljećima nema na tržištu, Malzboy i dalje živi – u pričama, uspomenama, i nostalgiji tisuća Županjaca i Slavonaca. Ponekad se pojavi na društvenim mrežama kao retro-sjećanje, ponekad ga se spomene na lokalnim susretima, a neki čak i pokušavaju rekreirati okus domaćom izradom.
Zaključno, Malzboy nije bio samo piće. Bio je odraz jednog vremena, jednog načina života i jednog identiteta. Bio je simbol zlatnih godina Županje – grada koji je tada disao punim plućima. I iako ga više nema na policama, njegovo mjesto u srcima mnogih ostaje neizbrisivo.
Zoran Lucić
