Za smještaj se mogu zahvaliti mojem rođaku koji studira u Novom Sadu, tako da nikakvih problema oko hotela/motela nisam imao. Prema planu kojeg sam skovao, trebao sam ići na utakmicu Hrvatska – Španjolska, no taj plan se izjalovio kad mi je službenica koja je prodavala ulaznice rekla kako ulaznica više nema. Pokazat će se idući dan da je to bila prava sreća.
Ljutit što ne mogu ući i navijati, pokušavao sam sve što mi je palo na pamet samo da uđem nekako u dvoranu. Prvo sam zamolio Mađare koji su izlazili iz dvorane, nakon njihove utakmice, da mi prodaju svoju ulaznicu. Dobio sam ulaznicu besplatno, uz upozorenje kako se s tom ulaznicom više ne može ući natrag u SPENS dvoranu. Pokušao sam i odmah kod prvog redara dobio oštar odgovor: “Ne može, vozi!”
Nakon toga sam probao naći “ljude koji ne vole sport” – preprodavače ulaznica, no osim policije ispred dvorane više nije bilo ljudi. Tužan sam otišao natrag u stan i pred malim ekranom sam navijao za Hrvatsku. Prvi dio utakmice je bio dosta dobar, no kad su se igrači vratili s poluvremena, kao da se situacija preokrenula. Španjolci su dominirali, skoro svaki šut je ulazio i na kraju smo izgubili “dobivenu” utakmicu.
U neku ruku mi je bilo lakše, jer da sam sve to morao proživljavati na tribini, ne znam kako bih tu večer zaspao. Iduće jutro sam otišao do dvorane i kupio ulaznicu za utakmicu protiv Francuza. Do početka prve utakmice tog dana (Španjolska – Island), obišao sam par mjesta u Novom Sadu. Jedno od tih mjesta ostat će mi u sjećanju, a radi se o caffe baru i restoranu “Novak”.
Naravno, to je kafić i restoran čiji je vlasnik svjetski broj jedan u tenisu – Novak Đoković. Popivši domaće pivo tamni Lav, zaputio sam se prema dvorani. Stroge mjere osiguranja paze na sve. Od ulaska u prvi obruč oko dvorane, potom na ulazu u dvoranu slijedi elektronski pregled ulaznice i na kraju standardno “prepipavanje” gledatelja.
Sloboda kretanja i sjedenja je po meni plus, jer su se navijači bez obzira koji sektor imali na ulaznici mogli skupiti i biti svi zajedno. Zauzeo sam mjesto u sredini, gdje su se smjestili najvatreniji navijači i na miru smo pogledali prvu utakmicu, koju je na kraju dobila Španjolska 31:26. Kako se prva utakmica bližila kraju, tribine su punili navijači Hrvatske. U par minuta veliki dio tribina bio je prekriven kockastim dresovima i napeto smo čekali početak naše utakmice.
Kad su Islanđani i Španjolci otišli s terena, počeli smo s navijanjem, a sve je eruptiralo kad su se na terenu pojavili Hrvatski rukometaši. Zviždanja na himnu Francuza gotovo da i nije bilo, no zato je pjevanje Lijepe Naše bilo dosta glasno. Vidjelo se i po našim i njihovim rukometašima s koliko žara i volje ulaze u utakmicu.
Od samog početka bilo je napeto, s dosta međusobne potpore. S tribina je konstantno dolazila pjesma, toliko glasna da se francuski navijači nisu niti čuli. Moram priznati da su nas ipak u jednom trenutku nadjačali, a to je bilo na kraju prvog dijela kad su vodili sa jedan razlike. No zato je nastao pakao kad su se vratili Kauboji na teren.
Kao da nam je netko naredio da idućih 30 minuta nema prestanka navijanja, čak nam niti domaći spiker u dvorani nije mogao zasmetati puštanjem preglasne glazbe kad bi mi počeli s pjesmom. Svaki put bismo sve glasnije pjevali, orile su se naše domoljubne i navijačke pjesme, a tribine su posebno proključale u trenutku kad je Nikola Karabatić dobio isključenje, a mi smo mu poručili tko je najbolji svih vremena: “Ivano Balić!”.
Kako se bližio kraj, tako smo se svi grlili i slavili, a Francuze smo poslali kući sa dva hita “A sad adio” i “Večeras je naša fešta”. Dugo je trajalo slavlje na tribinama između naših igrača i navijača, pljeskanje i zahvala za pobjedu koju su nam svima podarili i još jednom pokazali da su u vrhu europskog rukometa. Zahvalan Kaubojima i sretan zbog velike pobjede, obišao sam još zadnji put Novi Sad, po kojem sam se slobodno kretao, pričao i družio čitava tri dana.
Nažalost, po povratku sam čuo da je bilo svakakvih scena s našim ljudima koji su se vraćali kući i taj huliganizam je za svaku osudu. Hrvati su još jednom pokazali koliko vole svoju naciju i sportaše te su ih po cijenu glave podržali tamo gdje mnogi ne bi pošli.
Sad je pred nama polufinale, svim srcem i glasom ću biti uz Kauboje i nadam se da ćemo ih gledati u finalu. Naravno sa Španjolskom, da izravnamo neke račune. Idemo po zlato koje nam nedostaje, Hrvatska!
Iz Novog Sada: Antun Oršolić
Foto: Željka Begić Šimundić, Antun Oršolić