Bijaše prekrasan proljetni dan. Na plodnom aluvijskom tlu savske doline, a nakon zimskog sna, probuđena priroda bujala je na sve strane obećavajući nam dobru ljetinu. Taj dan bijaše kao naručen da započnem svoje studije o zemlji i narodu Vojne krajine. I u Vinkovcima postojale su, doduše, također graničarske obitelji ali kod ovih nemogoh upoznati nepatvorenu narodnu nošnju jer sam kod mnogih cura, koje su imale vojnike kao svoje momke, vidio svilene pregače, njemačke rekle i svilene marame koje s domaćom narodnom nošnjom nisu imale ništa zajedničko. Dakle, pođimo na Savu u Županju!
Prijateljski prijem tamo me je čekao. General Pfersman, tada još direktor gimnazije, dodijelio mi je kadetfeldvebla Minackog kao vodiča.
U 7 sati ujutro popeli smo se u kola s tri upregnuta konja bosanske rase, ali, kako se kasnije ispostavilo — izvrsnih trkača. Stoga smo s ovom našom slavonskom »trojkom« mogli — pokriveni prašinom — već za malo minuta prijeći desnu obalu Bosuta i stići do ruševina jedne (srpske) crkve. Tu se zaustavismo da bih razmotrio ovaj spomenik davne prošlosti. Jedna slika dala je naslućivati da je crkva pripadala grčkoistočnom obredu. Da je ona mogla služiti srpskom pučanstvu za službu božiu — vrlo je dvojbeno zbog udaljenosti crkve. Ali je prihvatljivija pretpostavka da je ovdje postojao mali samostan koji su Turci zapalili. Zidovi predvorja koji pokazuju tragove požara dosta su dobro uzdržani. Nakon kraćeg razgledavanja crkvice popeli smo se opet u kola i krenuli dalje. Ovdje sam vidio štošta čudnovata, samo ne radosna. Mislim ovdje na obrađivanje zemlje. Zimski usjevi su se dobro održali i već su visoko ponikli. Što se tiče rodnosti tla bila bi ona sigurno veća da polja nisu loše obrađivana i puna gruda. Počesto sam vidio kako usred oranica leže golemi hrastovi panjevi koji su tamo trunuli jer su ih Graničari nakon upotrebljenih grana ostavljali da trunu iako bi razrada debla mogla da odbaci najveću količinu drveta. Tu i tamo u polju stajao je po koji veliki lisnati hrast i, kako mi je moj suputnik objasnio, zato da se Graničar i tegleća marva prilikom obrađivanja polja mogu u njegovoj hladovini odmarati.
U jednom polju pokraj ceste orao je neki Graničar za ljetne usjeve. U plugu koji je tako plitko orao da je izbacivao tek gornji sloj zemlje, bilo je upregnuto ravno šest volova. Pored njih trčkarao je jedan dječak i često ih udarao — ali plug bi tek sporo napredovao. Ovo rasipanje zaprežne snage pa mršavi volovi i pretpotopni plug — dosta su kazivali o lošem gospodarenju.
S ovim razmatranjima stigli smo u Rokovce, prvo graničarsko selo, a prešavši samo bosutski most: — u Andrijaševce. Ova dva sela nisu se slagala s opisom majora baruna Neustädtera koji se oduševljavao Vojnom krajinom. Nasuprot tome iznenadila me vanjska čistoća Velike i Male Cerne kao i Gradišta. Većina kuća građena je od čvrstog materijala, pokrivena crijepom, s prozorima sa zelenim kapcima. Nekoje starije kuće građene na naboj nosile su visoke dimnjake od dasaka koji su po starom običaju bili ukrašeni raznim rezbarijama. Nutarnji uređaj kuća, iako jednostavan, odlikovao se čistoćom. U sobama nije bilo podova od dasaka već su u njima bili zemljani podovi od naboja. Isto tako u kućama ne bijaše kuhinja s ognjištem; — kuhalo se na podu na otvorenoj vatri koju su podržavali velikim dugačkim kladama.
U Velikoj Cerni, tada kumpanijskoj stanici, isticahu se veliki trg i župni dvor sa crkvom. Crkva stoji na uzvisini koja je kao neko predbrđe sa župnom baščom poput klina isturena na sastavu Biđa i vodom siromašnog Bosuta. Ovdje Biđ gubi svoje ime.
Pred nekim kućama u Gradištu stajahu djevojke vitka razvijena stasa, ljepuškasta lica s dobro i brižno njegovanom kosom posve otmena izgleda.
Prošavši Gradište ugledasmo valovite linije sivo zamagljenih bosanskih planina — kao da nebo na njima počiva. Tako se približismo Savi i nakon pola sata, stalno obavijeni oblakom prašine, prošavši pored jednog vojnog čardaka na savskom nasipu, dovezosmo se u županjsko župno dvorište, gdje nas upravitelj župe Maričić primi s pravom slavonskom gostoljubivošću.
Posebni osjećaj obuzeo me kada sam, stojeći na savskom nasipu, zaokružio pogledom uokolo. To je dakle rijeka koja je sa svojim brzim tokom i mnogobrojnim okukama koje razaraju obale, od Beogradskog mira dijelila orijentalni, fatalistički svijet sa svojih sedam nebesa od evropskog, kulturnog svijeta! Hrvatski i mađarski puk bijaše doduše u teškoj vlasti feudalizma i aristokracije i pod vojničkim feudalizmom. Zaostao u kulturi iza srednje i zapadne Evrope s razlikom da je vojnička vladavina sa svojom disciplinom redom i poslušnošću odgajala u narodu vjernost prema obvezama, dok je feudalna vladavina plemstva od svojih kmetova stvarala samo nesvjesna oruđa. Pa ipak, savsko korito djelilo je dva svijeta koja su se u kulturnom pogledu razlikovala za puno jedno stoljeće!
Razmišljajući ozlojeđen o prećutnji kršćanskog udjela na vrhovima državne uprave tokom povijesti, pogledao sam samo površno »skelu« s dva odjela za ovostrane i prečanske kupce i prodavače; požurih do obližnje granične stražarnice i popeh se na »čardak«. To je bila drvena građevina podignuta usred poplavnog područja na visokim stupovima i s uzlaznim stepenicama. U njoj su bili smješteni graničari. Kod službujućeg oficira propitao sam se o prilikama na granici.
Međutim podne se približilo. Za stolom vladalo je vrlo zabavno i srdačno raspoloženje kojemu je najviše doprinio otvoreni i vedri Maričić potpomognut sa strane mojih suputnika. Da pritom nisu manjkale uzajamne zdravice i pjevanja »na mnogaja«, razumije se samo po sebi.
Na kraju ručka zaječaše divne narodne pjesme koje su svi pjevali. Konačno nas naš domaćin pozove u dvorište da vidimo plesati kolo za koje su se, na njegov poziv, skupile mlade Graničarke. Na dvorištu je stajala i čekala grupa od oko 20 djevojaka i mladih snaša koje su po našem dolasku odmah razvile kolo držeći se za ruke. Započelo je plesanje uz pratnju nacionalnih gajdi (dvojnice). Istodobno započe začimaljka (pjevačica) ovu pjesmu: »Turski konji boga mole« pri čemu je polovina pjevala, a polovina samo ponavljala ovaj stih. Minacki, koji je kraj mene stajao, upozorio me da pratim korake plesačica. Tada započe pjevačica: »A kaurski nedal lome«. Već pri početku igranja primjetio sam da svaka plesačica čini dva koraka naprijed a jedan natrag s malim nagibom nalijevo, tako da uslijed mnogobrojnih ponavljanja tih koraka obiđe cio krug. Plesanje je bilo čas brže čas polaganije već prema pjevačici i gajdašu koji su davali brži ili polaganiji tempo ili opet prema samoj živosti pjesme koju je pjevačica pjevala. Kasnije se je u kolo uključilo i više momaka. Čak i lirske pjesme prate igranje.
Danas je kolo kod južnih Slavena, osobito u Zagrebu, s nekim modifikacijama uvedeno čak i u salone. Nošnja Graničarki bila je tada (1842.) a i danas je vrlo jednostavna i čista. Glavna odjeća je od vrata pa sve do nogu duga košulja koja skriva sakrivene oblike tijela. O pojasu je vezana vrlo brižljivo izrađenom tkanicom. Lica su pravilna, oči plave. Bujna, većinom smeđa, brižljivo njegovana kosa, spletena je u široki perčin, kod neudatih nepokrivena a kod mladih snaša u kosu je upletena još i malena maramica tako vješto da joj se krajevi ne vide. Kod nekih djevojaka i mladih snaša za uhom je zataknut cvijetić. Oko vrata đerdan, kod bogatih đerdan od srebrnjaka, kod nekih samo nekoliko komada novca, a kod svih mala svilena marama lako vezana. Košulja se sastoji od čenara, finog ili grubog s vunom mješanog graničarskog platna, koje graničarke same tkaju. U košulji bijahu na donjem rubu utkane crvene, plave i crne prute. Dvije ili tri prute istih boja protežu se od vrata na leđima, a isto tako i na rukavima s resama na donjem dijelu. Kod nekih su prute bile ukrašene srebrnim ili zlatnim »šljokama«. Jedna cura koja je stajala izvan kola i, kako su mi rekli bila ljubavnica jednog oficira komisije za regulaciju Save, nosila je košulju od bijele svile i svilene čarape. Neke Graničarke pripasale su i šarene pregače. Tako bijahu obučene igračice kola. Muškarci, koji su učestvovali u kolu, nosili su osim široke košulje još i gaće od platna. Košulja je bila pritegnuta pojasom tako da je donji dio košulje visio preko gaća. Prsluk se sastojao od plavog sukna s gustim redom malih dugmeta. Glava pokrivena niskim šeširom s uskim uzvinutim krilima.
Poslije kola uslijedio je povratak u Vinkovce i to brzom vožnjom jer je Graničar vozio »gospodu«, te stoga nije bilo ni govora o polaganoj (sporoj) vožnji.
To su utisci koje sam imao pri mojem izletu u Županju u godini 1842.
A Županja danas? — Na mjestu gdje su za nepunih pet decenija bile livade i zapuštene šumske krčevine te monotoni krajobraz, — tu nastade bujan i živ industrijski život. Tu se danas dižu tvorničke zgrade u impozantnoj veli čini, puše se dimnjaci, stenju parni strojevi, žure se stotine i stotine radnika, jer ovdje na dobro županjskog naroda stoji širom svijeta poznata i glasovita tvornica tanina, vlasništvo engleskog »The oak Extract Company Limited«. Ali to je već jedna druga priča…
(Orginalni feljton »Die Drau«)