Gradske glavešine tako su naredile po kuriru, Iz tog razloga ona se mogla naći s Andrijom. Pustila ju gazdarica da se razonodi, ne bi li skinula žalostan izgled s lica.
Nađe se u stanu.
Rukom napipa sklopku i upali svjetlo. Poput leptirice razleti se sobom. Okretala se na prstima, vrtjela u krug, zamišljala Andriju pored sebe. U mislima je plesala s njim. Zamišljala je kako ju grli i ljubi. Prepuštala mu se kao nijednom mladiću do sada. Žudnja ju učini tužnijom. Odšeta do vrata balkona. Potajno se nadala kako je Andrija negdje dolje u tami. S čežnjom u srcu stane se polagano razodijevati. Željela je da ju vidi golu, da zna kako i ona ima nešto za pokazati, nešto što može pripadati samo njemu. Milovala je grudi i tijelo skoro se dovodeći do ekstaze.
Snažno zalupljena vrata skamene joj srce i dušu. U trenu dograbi haljinu prekrivajući obnaženo tijelo.Obuzme ju neopisiv stid i sram. Htjedne se odjenuti.
„Ne…ostani tako…nisam ni znao kakvog anđela držim u kući…mislio sam da si mršavija…a ono…divota…možeš se okrenuti…ovo sam vidio…daj pokaži mi grudi!“ – naredi, a zatim korakne prema njoj.
Prepoznavši doktorov glas, Marija protrne.
U tišini sobe tupo su odzvanjali njegovi koraci. Bili su sve bliže. Osjeti kako je spustio ruku na njeno rame. Stisne ju za njega, a potom snagom svoje šake okrene prema sebi. Nije se usudila pogledati u njegove oči. On progovori:
„O Marija…imaš ti što pokazati svom doktoru!“ – rekne, a drugom rukom uhvati ju za bradu pokušavajući joj podignuti glavu.
„Hoćeš plesat za mene…tu na stolu?“ – rekne.
Marija shvati kako ju je odavno promatrao, možda još s ulice. Postane svjesna svoje gluposti koju je napravila. Mislila je kako će se svakog trenutka pojaviti gazdarica. Trebala je biti s njim. Kao da joj je čitao misli doktor prozbori:
„Možeš slobodno plesati…nema gazdarice…izgubila se s Babićem!“ – odreže, dajući joj do znanja kako se ni skoro neće pojaviti.
„Molim vas…pustite me da idem u sobu!“ – pokuša se istrgnuti iz njegovih ruku. Ovaj ju samo još jače stegne.
„Ma kakvu sobu…napališ me i onda bi otišla!“ – zagrmi, te joj istrgne haljinu iz ruku.
„Pleši kurvo!“ – ponizi ju i baci na stol, a zatim ode do vrata i zaključa. Ključ ostavi u vratima.
Marija se tresla. Bojala se.Niz oči joj poteku suze, a duge vlasi raščupane plave kose prekriju lice i usne. Kroz suzama zamućen pogled spazi kako se ovaj stao razodijevati. Ostane samo u gaćama. Lice mu se iskrivilo. Pogledom divljaka gutao je njeno golo tijelo.
Pokušavajući se dočepati svoje sobe, Marija skoči sa stola, ali ju ovaj dograbi objeručke. Povuče ju za kosu. Vukao ju je prema svojoj sobi. Našavši se u njoj odgurne ju na krevet. Ona se skupi do uzglavlja zgrabi deku te se pokrije. Doktor ju je mjerkao. Ne odustajući od svoje namjere skine gaće. Bez imalo uljudnosti i srama dograbi ju. Bezuspješno se pokuša obraniti. Težinom svog tijela pritiskao je njeno. U navali bijesa raširi joj međunožje, a rukama dohvati njene koje visoko podigne. Ovako razapeta i ukliještena nije mogla nikuda ,osim da ga moli da ju pusti. Na svaku njenu molbu žešće je navaljivao. Osjećala je bol. On se cerekao i ispitivao.
„Hoćeš još kurvo…evo ti na…na?!“ – navaljivao je poput pobješnjela psa.
„Uživaš…jel fino…kad ona može imat mlada muškarca, zašto ja ne mogu imat mladu ženu!“ – izvali. U svojoj zabludi zaboravio je na to kako su dr. Babić i njegova žena svojevoljno vodili ljubav za razliku od njega koji je napastovao mladu i nevinu djevojku. Tu činjenicu spozna kad se podigao s Marije. Njeno međunožje bilo je umrljano krvlju kao i plahta na kojoj ju je silovao.
Ona se brzo skupi.
Zabije glavu među koljena. Poboji se kako bi opet mogao navaliti. S malenog stolića dograbi svjetiljku. Kako se bio okrenuo leđima htjedne ga udariti njom. Po pokretu sjene doktor zaključi da mu je život u opasnosti. U trenu se stvori do noćnog ormarića iz čije ladice izvadi malen revolver. Nacilja u nju i progovori:
„Nisam znao…mislio sam da si imala muškarca!“ – pokuša opravdati svoj postupak.
„Nemoj da moram pucati…pusti lampu…tamo na stolić!“ – naredi, pokazujući na mjesto na kom se nalazila do maloprije.
Kada se uvjerio da ju je ostavila priđe joj.
„Uzmi ovo…obriši se!“ – pruži joj komad gaze.
„O ovom nikom ni riječi, ako hoćeš živu glavu!“ – cijedeći kroz zube zaprijeti.
„Neću te pustiti ni da odeš…ona bi posumnjala…pazi kako se ponašaš!“ – dovrši.
Vidno potresena događajem slušala je njegove prijetnje. Ustane. Nesigurnim korakom zatetura kroz sobu. Ovaj ju dograbi. Kao da je dotaknuo led, osjeti hladnoću njenog tijela, a potom strgne plahtu s kreveta te ju umota.
„Idi u sobu…ovo još večeras operi…i znaš što sam rekao!“ Marija samo kimne glavom. Posljednjim atomom snage vršljala se po kući kupeći svoju garderobu, a potom se zaputi u susjednu sobu do njegove.
Želeći sačuvati dokaz svoje nesreće odluči kako neće oprati plahtu već škarama rasiječe dušek i tamo ju sakrije. Namjesto nje uzme drugu koju zgužva i odnese na pranje. Doktor ju je pratio pogledom sve dok nije stavila na sušenje opranu posteljinu. Tek kad se uvjerio da se Marija povukla u sobu na spavanje i on legne. Iz predostrožnosti ostavi odškrinuta vrata. Dugo nije zaspao. Vrpoljio se i motrio kako djevojka ne bi napustila kuću. Sjeti se kako nije izvadio ključ iz vrata. Ustane i učini to, a potom dohvati i Marijine ključeve što su visjeli na vješalici.
Negdje pred jutro pojavi se njegova žena. Presvuče se u spavačicu i tiho ušulja u krevet. Mislila je kako joj muž spava. Kao i on, nije se niti oprala. Osjećao je miris drugog muškarca. Dvadeset i pet godina braka nestalo je u jednoj noći. Duboko u sebi okrivljavao ju je za ono što je napravio. Mrzio ju je iz dna srca. Pomišljao je da ju ubije. S takvom mišlju zaspi.
„Hajmo…što je ovo…svi spavaju…doktor…ti…ustaj!?“ – vikala je Hanžekovica iz sveg glasa po Marijinoj sobi. Kako nije htjela zaspati, prva se našla na nogama htijući ostaviti dojam ranoranioca. S nekim čudnim elanom kretala se po kući. Iako nenaspavana djelovala je svježe i uredno. Nadvije se nad svoju služavku i šapne:
„Uh …što je bilo dobro sinoć…šta taj radi!“ – pohvali se a potom priupita:
„Kad je došao doktor…jel puno prije mene…ja sam oko četiri?“ – znatiželjno ju pogleda.
Marija je šutjela. Došlo joj da brizne u plač, da rekne što joj se dogodilo ali se poboji doktorove prijetnje. Gutala je pljuvačku. Gazdarica osjeti kako nešto nije u redu. Nikad ju nije vidjela ovakvu zamišljenu, osim onda kad se vratila s majčine sahrane. Zdrav razum govorio joj je da je duboko povrijeđena.
Ispruži se pored nje i zagrli. Htjedne joj dati sigurnosti. Marija zaplače.
„Jel te netko povrijedio?“ – upita.
„Neki momak…reci…jučer si rekla da se sastaješ s nekim…tko je on!?“ – nastavi ispitivati.
„Baš su muški svinje!“ – konstatira gazdarica. Tu pogodi Mariju u žicu, tako da progovori.
„Da…tu ste u pravu…svinje…najprljavija svinja koju sam srela!“ – usuglasi se s njom, pritom misleći na njezina muža.
Na jedvite jade ustane. Sve ju je boljelo.Ode do kupatila. Svuče spavaćicu i pogleda se u ogledalu. Svo tijelo bilo je išarano modricama, od bedara do vrata. Stane se kupati, ispirući sa sebe gazdin znoj. Još ga je dobro osjećala na sebi. Zbog bojazni da joj ne ponovi učinjeno sinoć se nije niti usudila oprati. Kraj gazdarice se osjećala sigurno.
Odjene se i dotjera. Kragnu haljine podigne visoko skrivajući plavetnilo na vratu. Takva se zaputi u kuhinju. Tamo je uz gazdaricu sjedio i doktor. Došaptavali su se. Nešto joj je energično objašnjavao rukama. Kada su je ugledali utihnu. Gazdarica pokaže da može servirati doručak. Marija dohvati čajnik nalijevajući prvo njoj, a potom doktoru. On primijeti kako joj drhti ruka. Skoro ju uhvati, ali odustane od te namjere.
Marija uzme nož. Puna bijesa iživljavala se na kruhu. Rezala je odrješito, a u mislima gledala sebe kako nož zabija u doktorovo srce bodući ga iz sve snage.. Ta ju je misao progonila.
….nastavlja se
