Na trijemu okupljeno jato lastavica. Još su oblijetale oko svojih gnijezda popravljajući ih za drugo ljeto. Bližio se polazak. Veselo cvrkućući izmjenjivale su se donoseći razne slamčice i blato.
Andrija se protegne. Znatiželjno ih promotri misleći o tom kako su spremne poći na dalek put, a ipak grade i nadograđuju svoj dom. Treba se negdje i vratiti, pomisli.
«De Andro, trgni se malo treba sve priredit.» – rekne Tunja, koji je već bio pod orahom složio veliki stol, prinoseći mu klupe.
«Ne idem ja u Zagreb…već ti.» – pomalo ljubomorno ustvrdi.
«Pa iako idem…neću tamo ostat…vratit ću se.» – zaključi mu brat.
«Spremate… ko da se neću vratit.» – još nadoda
«Dosta pripirke…vataj se posla.» – naredi otac, koji mu lagano, više nježno opali jednu iza ušiju.
«A i u crkvu bi bio red da pođeš.» – zaključi
«Dobro dado…mislio sam o tom.» – odgovori sin
Svatko je nešto radio. Samo je starica nervozno šetala po dvorištu odlazeći na momente u svoj sobičak a potom opet izlazila van. Nije imala mira. Onaj kojeg je najviše voljela od unučadi sada se spremao na put.
Skupljali su se gosti opsjedajući dvorište. Veselilo se i pilo.
Vrijeme je nemilo letjelo.
Sokakom zaori svirka. Dobro i jasno se čula tambura, a potom pjesma. Gazda Pava
ustane.»Dobro je…na vrime su stigli.» – pomisli gledajući u svoj maleni okrugao sat.
Andrija se odijevao, a njegova mati pakivala torbu. Bili su sami u kući.
«Sine…mama te moli…kad dođeš tamo…obavezno idi u crkvu i pomoli se…nek te Bog čuva i svi sveci.» – rekne.
Nevješto je skrivala svoju bol, te nastavi u suzama:
«Nema mame više da nadesi krevet…ni da poljubi svoga sina svako jutro…pazi na sebe u gradu…pazi s kim se družiš.» – sjetovala ga je.
Bilo mu je teško gledati majku kako plače. Privije ju na grudi. Njena toplina nije se mogla mjeriti niti s jednom njemu znanom. Majka je bila samo jedna, a njene riječi nedovoljna utjeha za sve ono što je osjećao prema njoj.
Otac otvori vrata.
«Andro idemo…bolje čekat cug…on nas neće.» – bez imalo samilosti otrgne ga iz majčina zagrljaja. Uh, još kad ju vidim vaku srce mi se cipa, pomisli.
Zagrli sina i povede van. Ispred njih stvori se grupica tamburaša. Zasviraju. Sva okupljena rodbina i poznanici veselo su se pozdravljali s Andrijom.
Nađu se na sokaku.
«Idemo pišice…svirajte za mog Andriju.» – naredi
Malena povorka veselo je koračala. Pjevalo se i nazdravljalo. Andrija se još jednom okrene na svoj dom. Na kapiji majka s rupčićem u ruci otirala je suze, a u drugoj držala bočicu sa svetom vodom kojom ga je poškropila na izlasku iz dvorišta. Još je osjećao slankast okus na svojoj usnici, jer mu jedna kapljica tamo završi.
Idući tako nađu se pred kućom njegove drage. Pogleda u prozor. Tamo je stajala kalenica sa cvijećem. Shvati kako je sinoć trebao biti tu u toj sobi. Postiđeno spusti glavu.
Otac ga promotri. Uvidi njegovu nelagodu.
«Ako joj imaš šta reć idi na kratko…nemoj se stidit…ionako cilo selo zna.» – rekne
«Ne dado…ona zna šta treba znat…zna da ju volim.» – odsiječe, a potom prihvati malen fraklić iz očeve ruke te potegne gutljaj rakije.
«Ops…ops.» – zaori se iz očeva grla, a potom preko ramena poleti žut, malen dukat. Svirači zastanu pokušavajući ga uhvatiti. Spretno ga dočekaju te još žešće zasviraju. Kao nagradu gazda ih istim nagrađivao svakih dvjestotinjak metara.
Ljudi su promatrali veselu povorku. Znalo se zašto se svira i pjeva.
S prvim sumrakom nađu se na željezničkoj stanici. Nekolicina putnika namjernika pridruži se njima. Uklope se u veselo društvo. Sve ih je gazda častio. Nije krio svoje zadovoljstvo i ushićenje što šalje sina na školovanje.
Dobrano popivši, rukama zamlatara zrakom uz glasne povike:
«Dosta…dosta…prekini.» – obrati se tamburašima. Svirači kao ukopani zastanu.
«E sine Andro…da dada sad dariva tebe na vom putu.» – rekne, potom izvadi iz hlača malen zlatan sat koji mu je bio zakačen na podužem lancu. Otkvači njegovu vezicu te pruži sinu:
«Kako ćeš u gradu bez sata…a vo…» – drugom rukom izvadi malen rupčić posložen u zavežljaj;
«Vo ovdi…je zemlja…naša Slavonska…s našeg temelja…di si odrasto.»- pruži mu i rupčić.
«Nikad ne zaboravi tko si i odakle potičeš…ljubi ovu našu zemlju…budi ono što si uvik bio…Slavonac u duši, a u školu ideš da postaneš gospodinom…ne zaboravi temelja s kog si poteko.» – sipao je kao iz rukava. Zastane. Vidio je prisutne kako oko njih plaču. Pogleda na sina i u njegovim očima vrtjele su se suze. Zagrle se muški; snažno bez imalo stida i srama potapšu se po ramenima. Obojica su plakali.
Zvižduk lokomotive, dao je naslutiti kako je vrijeme polaska bilo zaista blizu. Na brzinu smjeste Andriju u kompoziciju. On stane na stepenik vrata odmahujući prisutnima što su ga pozdravljali. Kroz oblak bjeličastog dima i pare uoči žensku siluetu kako se susretala s blago polazećom kompozicijom.
Ona ispruži ruku u kojoj se nalazio komad papira. Hvatajući ga osjeti njen dodir, a na licu joj ugleda suze. Kako se pojavila u oblaku pare tako je i iščezla. Nestala je kao da nije bila tu.
U rukama je držao njeno pismo.
Smjesti se u kupe. Drvena sjedala žuljala su njegovu stražnjicu. Namjesti se udobnije, onoliko koliko je to mogao. Zamišljeno pogleda u kovertu što mu se nalazila u rukama. Mirisala je na ruže. S dozom obzira polagano ju otvori. Ispadne pregršt latica mirišljivih ruža, a za njima malen komad presavijenog papira na kom su se isticala rukom napisana slova.
Stane čitati.
Odlaziš.
Ostao si moj nedovršen san, moja nedovršena želja.
Stvorio si od mene lutalicu bez kompasa.
Sinoć sam te čekala i pokušala dodirnuti prstima čežnje,
rukama svoje nježnosti, dlanovima svojih dodira. Samo sam dodirnula jastuk na kom sam osjećala miris tvoje kose. Moje riječi nisu bile uzaludne. Okovi moje ljubavi nek te vječito prate. I ako nekada upoznaš neku drugu neću te kleti, ali moraš znati da ću te uvijek željeti. Pokušat ću te dobiti makar samo na jednu noć. Molim te da shvatiš samo jedno; ja sam samo obična žena koja je trčala u zagrljaj mladosti othranjene kao negdašnje moje krpene lutke. Bio si moja lutka s kojom sam željela živjeti. Zato ne dozvoli da te guši bol ili slutnja neka. Nikada neću pripasti drugome, volim i voljet ću samo tebe. Još jedno pitanje imam za kraj: «Hoćeš li mi ponekad dozvoliti da legnem kraj tebe, da sanjam naš san, da te ljubim i milujem kao nekad?» Kudili su me i rekli da je grijeh što sam s tobom.
Moj najveći grijeh je taj što te volim.
Janja.
Cijelim putem do Vinkovaca neprestano je čitao njeno pismo. Čitao je pažljivo, riječ po riječ. Požali što ju nije poveo sa sobom.
Bilo je vrijeme za presjedanje.
Pred njim se nalazio put; trnovit i tajnovit, na kakvom do sada nije bio. Put u nepoznato.
….nastavlja se