Svitao je novi dan.
S prozora okovanog rešetkama vidjela se magla. Vukla se sokakom. Ranoranilac mu pristupi. Nasloni se rukama na njega. Zamišljeno pogleda u daljinu sijekući magljenu zavjesu toliko gustu da mu pogled nije dopirao daleko, tek do mlađahnog oraha ispred kuće. Njegova krošnjica jedva se isticala. Nazirući ju uvidi kako je bila okićena paučinom, a poput biserja u njoj su se sjajile kapljice rose.. Gdje koji list što je bio ostao tužno se klanjao pod razapetom mrežom.
«Jesen je…Gospojino…Mala gospa.» – pomisli, gladeći bradu.
Skrene pogled.
Bilo je vrijeme da se spremi. Dohvati hlače sa stolice koja se nalazila blizu kreveta. Spretno ih navuče ostavljajući ne skopčanim širok, kožni, inače vojni remen da visi uz noge. Pod njegovom težinom one spuznu do bedara. Vješto ih prihvati, povuče gore, zakopča dugme. Zgrabi rubinu i odjene preko glave. Umetne ju u hlače pažljivo raspoređujući njenu širinu oko svoga pasa. Pogladi se po prsima. Krajem oka opazi svoju siluetu u ogledalu. Pogleda se u njem. Provuče ruke kroz crnu kosu, uočavajući gdje koju bijelu vlas kako se smjelo izdizala između prstiju. «Stari se.» – pomisli.
Iako četrdesetpetogodišnjak na njemu se to nije toliko ni primjećivalo. Tko god bi ga vidio imao je osjećaj da je sreo tridesetogodišnjaka, osim onih koji su ga poznavali. A i oni su se divili njegovu izgledu; uvijek dotjeran, visok, lijepih crta lica, a k tome snažan bez trunke sala na svom tijelu. Tako mišićav izazivao je strahopoštovanje. Znao je to. Samodopadno se nasmije svom odrazu u ogledalu. Na ćelu se pojave crtice ostavljajući brazde. Uozbilji se. Okrene se lagano tek sada shvaćajući kako se nalazi sam u sobi. Pomisli kako mu se žena već ustala.
Krene u kuhinju koju su odvajala samo vrata od njihove sobe. Otvori ih. Miris rakije i uparenog zraka zalije njegovo lice. Spazi korito s vodom, a na stolu do pola ispražnjenu bocu rakije. U peći su se još vidjele žiške izdisajuće vatre, a na njenom vrhu vešarski lonac dopola napunjen vodom koja se isparavala.
«Netko je bolestan!» – zaključi, te produži prema drugoj sobi. U njoj ugleda ženu kako spava čvrsto držeći u naručju najmlađeg sina. Imao ih je još dvojicu, ali su oni spavali na susjednom krevetu naslonjenom uza zid. Bili su momci. Jedan skoro devetnaestogodišnjak, drugi šesnaestogodišnjak, a onaj u majčinim rukama tek desetogodišnjak. Bila su to dobra djeca i momci. Nije znao kako da ih više tretira, osim najmlađeg.
Kod ove dvojice starijih uočavala se muškost. Lica su izgubila dječački izgled. Ispod nosa rasli su brčići, a lice šarale rijetke dlačice tkajući brade. Sjeti se kako ga je najmlađi upitao; otkud to njima?- a on brže bolje rekao: «Mama im istkala na tkalačkom stanu!» – da bi on upitao; a meni…kad će meni!?
Viđao ih je kako oblijeću oko djevojaka, a za najstarijeg je čuo i priču kako odlazi nekoj udovici. Znao bi na sjenokoši porazgovarati o tom s njima. Odobravao je njihove postupke, ta valjda su muškarci, mislio je, ali ih upozoravao i kakve posljedice mogu izvući iz sveg toga.
Pažljivo su slušali, radoznalo ispitkivali. Govorio bi im o svojim iskustvima i događajima.
Namjerno je izbjegavao ratne teme. I oni su rat osjetili na svojoj koži. Vjerojatno su ga se dobro sjećali jer nisu bili ni tako mali kad se zbio.Tek se zemlja oporavljala od ratnih stradanja. Ljudi su dolazili, vračali se kućama. Na svojim putovanjima u Zagreb slušao je o raznim sudbinama i vječito zahvaljivao dragom Bogu što njegovo selo nestrefi takova sudbina. Činjenica jest da su razne vojske dolazile, prolazile i odlazile. Zadržavale su se dva-tri dana, uzele nešto hrane, povele sa sobom kojeg mladića koji im se htio pridružiti. Njegov otac, njihov djed vješto je izbjegavao sve zamke vojačenja podmićujući razno-razne oficire sve dok domobrani nisu došli po njegova najstarijeg sina. U zamjenu za njega on se ponudio da pođe s njima. Teško su pristali na takovu nagodbu, ali su ga poveli uz obvezatnu liječničku potvrdu kako je njegov sin nesposoban za vojačenje.
Tijekom rata dolazio je kući. Promijenio uniformu. Tada je bio u ustašama. Pričao je o grozotama ratnih stradanja. Plakao pred svojim sinom, ne srameći se suza. Odlazio bi opet negdje, a na odlasku ga molio da čuva mater, sebe i svoju obitelj.
Drugi su se vračali, a on nikada.
Shvati kako je razmišljajući o svojoj djeci, odnekud počeo razmišljati o svom ocu. Nedostajao mu je. Od njega je naučio čitati i pisati, promijeniti točak na kolima, popraviti livče istih, upreći i zauzdati konje. S njim bi u kolima jurio poljem. Smijao se i veselio.
U mislima osjeti miris višnje. Ugleda očeve šake ispružene prema njemu, a u njima pregršt višanja. Uzimao je jednu po jednu iz njegovih šaka.
Stegne ga u prsima.
Okrene se te tiho zaputi u kuhinju, obuje čizme što su se nalazile kraj vrata, a iz nje na trijem. Dohvati špenzle s vješalice načinjene od lijepo izrezbarene hrastovine. Odjene ga te se zaputi do stepenica na kraju trijema. Lagano se stane spuštati. Jer dolje pored trijema, zalijepljen uz kuću bio je malen kućar, više sobičak, u kom je spavala njegova majka. Htijući produžiti začuje laganu škripu vrata. Otvore se a u njenom okviru pojavi se glava njegove matere.
«Je sil pio kavu?» – upita
«Ne mamo…Eva spava…izgleda da je Đura bolestan!» – rekne opravdavajući ženu, da ne bi slušao majčine prodike kako u njeno „vrime“ nije bilo tako. Doduše od kako joj nema muža zahtijevala je ovu sobicu za sebe, te je po cio dan znala nositi krunicu u rukama vječito moleći više ne mareći za ništa. Sve je palo na njegova pleća.
Tu nalazim svoj mir, govorila bi ukućanima.
«Uđi…Pavo!» – pomakne se s vrata dozivajući ga imenom
Još dok je bio s njom na vratima osjetio je miris tek skuhane kave. Uđe. Obriše čizme o neku krpu što se nalazila s unutarnje strane vrata. Bilo joj je uredno i čisto. Sve na svom mjestu; umivaonik, njen krevet, uredno namješten, stol s dvije stolice, a na njemu slika njegova oca. Uz zid kuće peć, a na njoj tek skuhana kava. Pored peći kutija s nešto drva.
Ona mu izvuče stolicu te rekne:
«Sidi!»
Ne čekajući da on to učini ode do ormara. Zabije ruke u njega. Izvadi neku kutiju, a iz nje dvije prekrasne porculanske šalice sa zlatnim rubom. Ispod ruba obiju šalica uokvirena glava cara Franje Josipa kao na dukatu. Ovdje je imao velike brčine. Stjecao se dojam kako se smije na njih, likujući što je na slobodi.
«Mamo…dobro da milicija to nije našla u pretresu!» – zavapi tiho.
«Šuti…oću na miru da popijem kavu s tobom…znaš da smo tvoj dado i ja iz nji pili!» – rekne pomalo sjetno, a potom uzme muževljevu sliku u svoje ruke.
«Sanjala sam ga noćas!» – rekne dok je sliku zaturala u staklo ormara. Podigne se na prste te ju poljubi.
Pavo se zamisli, razmišljajući o tome kako nije jedini kome nedostaje njegov otac. Nedostajao je i svojoj ženi, njegovoj majci. Ona se vrati i sjedne preko puta njega. Samo se okrene, dohvati lončić s peči natoči im kavu. Nagne se nad šalicu iz koje se pušilo i parilo. Omiriše govoreći:
«Pij…prava je…ima mama uvik prave!» – srkne iz šalice.
Dobro mu je sjedala na želudac kad ju je i on kušao, još samo da je imao duhana da smota jednu cigaretu. Kao da mu je čitala misli, majka se ustane priđe ormaru otvori ladicu. Sa smiješkom mu pruži tabakeru. On ju otvori. Unutra umjesto nasjeckanog duhana nalazile su se prave cigarete i to puna kutija.
«Mamo…otkud ti!?» – iznenađeno prišapta. Ona se nasmiješi, te ga pomiluje po glavi.
«Od milicije…znaš da su u nedilju pritresali…ostalo im ovo na stolu…ne boj se… nitko nije tražio!»- rekne pokazujući na tabakeru. On ustane. Sagne se do peči i uzme jednu žišku kojom pripali jezikom navlaženu cigaretu. Povuče dim.
«Evo jeseni…magle su!» – prozbori mu majka
«Vidio sam mamo!» – rekne
«Mislio sam jutros otič prid crkvu, pod lipe…možda ima radnika…trebo bi pokosit treču diteljinu.» – rekne on
«Ne moraš rano ranit…dugo će ostat rosa… nego ajd ti meni kaži imal kakvog glasa od Mayera!?» – upita ona
«Još ništa…stra me da ga ni milicija… nije se javio od kako je bio kod nas.»
«Ne virujem da će njeg milicija…debelokožac je to…snalazio se i sa žandarima i domobranima, a bome snalazi se i s ovim komunjarama!» – ustvrdi mu mati, dajući mu do znanja kako ona zna Mayera bolje od njega. Osim toga bio je čest gost u njihovoj kući, obilazeći sajmove i vašare sa svojom pokretnom trgovinom. Znala ga je cijela Slavonija, pogotovo oni koji su trebali dijelove za kola, vršalice, orme za konje, a i snaše jer je nudio najluksuznija platna za to vrijeme. Kupovalo se od njega na veliko i malo. Svačiji ukus i džep imao je kod njega mjesta. Nije radio samo dvije godine poslije rata. Pobojao se režima koji je došao. Ali se on poput mačke uvijek dočeka na noge. Tako i sada.
Oboje su razmišljali o njemu.
«Obečo je Andru školovat…koliko ima već vrimena!?» – ustvrdi i upita njegova mati.
«Već je skoro godina!» – reče sin
« A Andro…da li je naučio…kako se no kaže…gospodski ponašat!» – zainteresirano upita.
«Mamo…do sam mu knjige…učio je, a i selom se šuška da se počeo ponašat ko da je došo iz grada…znači da je nešto naučio!» -osokoli majku.
«Znala sam ja…još da si ga ti mogo školovat na vrime…al pametan je on…i vi su, samo on mi je prvo unuče…njegovo ime!» – rekne pokazujući na sliku u ormaru.
Misleći kako bi majka mogla početi pričati o ocu ustane od stola govoreći:
«Odo u štalu…moram namirit marvu… i očetkat konje!» – izađe van.Očeva pleća, pomisli mater gledajući ga kako izlazi.
Prepriječi preko dvorišta. U trenu se nađe pored staje.Dograbi vile. Ušulja se k marvi. Odavno nije tako postupio. Uvijek bi bio glasan, da ga čuju i osjete. Da znaju kako je tu negdje blizu. Ovaj put želio ih je vidjeti kako spavaju. Lagano je koraknuo k vezilu za teliće, na koje se spusti. Promatrao ih je, nije mu uspjela nakana. Krave su preživale ostatke hrane od sinoć, a konji odvojeni debelom gredom od njih znatiželjno su promatrali došljaka. Kresne šibicu te pripali još jednu cigaretu. Volio je životinje. Ostane tako sve dok nije otpuhnuo i posljednji dim cigarete.
Lati se posla. Snažnim rukama čupao je ugaženi izmet koji je potom kroz malena vrata izbacivao van na tek očišćeno đubrište. Smrad na koji je bio navikao ovaj put se toliko nije ni osjetio. Lagani povjetarac što se odnekud stvorio u maglenom jutru šibao je kroz velika i mala vrata stvarajući propuh. Osjeti kako mu niz oznojena leđa postade hladno. Zatvori vratašca. Ponudi stoku vodom, a potom očetka i krave i konje. Prostre im drugu stelju od slame i sitne trine što se nakupila na vratima sjenika koja su dijelila sjenik od staje.
Zagazi iz staje na rosnu travu. Kapljice rose zaigraju na vršcima njegovih čizama perući ih od ostataka mokraće i izmeta. Pavo još samo provuče nogama po travi. Pogleda pete i vrhove istih. Očišćene su, pomisli. Zaputi se šupi u kojoj su se nalazila kola, a do njih uredno složena drva. Natovari ih na ruku te ponese u kuću. Vrata mu otvori supruga Eva.
«Dobro jutro!» – rekne joj.
«Je dobro je… Đura je noćas imo temperaturu…sjedila sam do pola tri…kupala ga…masirala u rakiji…gulila krumpir ne bi li mu skinila temperaturu!» – bezvoljna i očito nenaspavana progovori.
«Treslo ga dugo!» – nastavi ona.
«Znam Eva…vidijo sam vodu i rakiju…bilo mi je jasno…šta me nisi budila!?» – skoro ljutito progovori.
«Nisam tila…znam da ste bili umorni i ti i oni!»- pokaže rukom na sobu u kojoj su spavali sinovi.
Bila je još uvijek brižna i osjećajna kao onda kada ju je upoznao. Skrbila se o njemu i djeci bez ikakvog pogovora. Trudila se udovoljiti svim njihovim prohtjevima. Posebno dječjim.
«Hvala ti!» – rekne, te ju privuče k sebi naslanjajući svoje usne na njene pružajući joj poljubac.
«Šic…šic!» – zaori se s vrata dječje sobe u kojima su stajali Andro i Tuna veselo se smijući.
«Dripci jedni…ko mala dica…a orutavili!» – kroz smijeh ih otac ukori, a potom pusti ženu koja se otimala iz zagrljaja. Njoj je bilo neugodno, jer znala je kako je otac s njima otvoren. On ih je sokolio na sve što se ticalo žena. A iz razgovora s mužem, saznala je da su djeca postali odrasli muškarci, kojima nisu bile nepoznate ženske čari. Zarumeni se u licu, što su svi ukućani jasno vidjeli na ono danjeg svjetla koje je već dobrano ulazilo u kuću. Svi se primire. Jer ta tema kao zajednička i pred materom bila je ustvari tabu.
Ona se okrene od njih. Sjedne na malenu hoklicu potičući vatru ne bi li pristavljena voda za kavu prije prokuhala. Slušala je muža kako momcima obrazlaže planove za danas. Što će se raditi, gdje i na kojoj njivi.
«To je to…umivanje…spremanje i ajmo!»- završi glasno Pavo.
«A ti…čini mi se da se nisi umio?!» – podbode ga ona, kada se uvjerila kako su se djeca povukla. Tek na njenu šalu zaključi kako to zaista nije obavio, te samo slegne ramenima.
Skine špenzle, prebaci ga preko jedne stolice, a na drugu sjedne. Žena posluži kavu. Uz kavu servira i med.
Uzme žličicu meda, a potom dohvati šalicu s kavom. Pojave se i sinovi osim Đure koji se oporavljao od sinoćnje vrućice. I za njih je brižna majka isto tako pripremila jutarnje osvježenje. Oni sjednu za stol. Svaki se posluži toplim mlijekom, a potom prihvate kriške kruha premazane medom. Slatko su užinali da ih je bilo milina gledati.
«Andro…kad popiješ upreži konje da mogu otič prid crkvu…a ti Tuna pusti živinu!» – rekne otac
«Dobro dado…samo dok!» – obojica potvrde uglas.
«Upreži ih u prikolicu!» – obrati se Andri otac.
Uz dvoja kola Pava je posjedovao i prikolicu na gumenim točkovima. Nabavio neke osovine od njemačkih kamiona, potpuno ispravne, a kod kovača ostale dijelove; škare, utor za rudo, stope za penjanje i sl. Sve preuredio, a sanduk napravio sam. Bio je jedan od rijetkih koji je posjedovao konjsku prikolicu sa gumenim točkovima. Prvi put kad ju je upotrijebio zaključio je kako se konji lakše kreću s takvom prikolicom, a mogao je natovariti i više tereta na nju. Imao je on i traktor, bolje reći nekada njegov otac, ali ga pokupiše ustaše prilikom povlačenja. Zbog tih ratnih zbivanja i oca u ustašama proglasiše njegovu porodicu suradnikom okupatora, jatakom zločinaca i neprijateljem novog socijalističkog poretka. Bar jednom mjesečno pojavljivali su se partizanski vojnici pod izgovorom da traže njegova oca, a nekada i češće. Sada i pripadnici tzv. Narodne milicije. Nisu ih ostavljali na miru već punih deset godina. Stalno neki pretresi i premetačine. Uvijek su im nešto odnijeli. Možda im to tako i ne bi palo teško, bili su spremni nositi svoj križ, da nisu saznali kako su ih upravo potkazivali njihovi ljudi, starosjedioci poput njih. Da su to napravili došljaci iz like ili Bosne razumjeli bi njihovu ljubomoru. Ali domaći; to im nikako nije bilo jasno. Niti s kim nisu bili u zamjerci, štoviše za ratnih su godina potpomagali sve koji su zatražili pomoć, a i u ovom poratnom razdoblju nisu dozvoljavali da netko baš gladuje. Kao gazde još prije rata imali su i sluge, došljake iz Bosne, čitavu jednu porodicu. Njegov otac tretirao ih je kao svoje ukućane. Za istim su stolom jeli, pod istim krovom spavali. Čak im je platio službu da su si u susjednom selu mogli kupiti kuću. Oni bi u velikim poslovima i dan danas znali pomoći. Postali su veliki prijatelji.
Momci odstupe od stola svatko za svojim poslom. Šutke se odjenu pa izađu van.
«Andro…vidio sam te sinoć!» – tiho prozbori Tunja
«Šta ima veze…vidićeš ti kad sretneš nekoga…tako je to!» – ležerno rekne Andro, a srce življe zakuca. Znao je dobro o čemu govori mlađi brat.
Svoje muške porive upražnjavao je kod jedne udovice. Udvarao se i djevojkama, ali se previše plašio tražiti zadovoljstvo od njih. Bojao se njihovih reakcija i mogućeg izražavanja želje za brakom. U ovim trenutcima trebalo mu je više od čednosti koju su pružale. Za brak nije bio spreman, ali za tjelesne užitke da. Potajno se nadao kako će jednog dana otići nekamo iz ovog sela. Davno su mu to obećali. Zato nije htio lomiti mlada srca. Osim toga promatrajući oca i majku, te njihov međusoban odnos, sve više je tražio djevojku majčinih osobina; razboritu, vedru, nježnu, spremnu pomoći mužu u svim trenutcima. Bojao se kako nema takvih osoba ili je previše osobno doživljavao očev i majčin odnos. Posvetio se učenju. Želio je sagledati sve mogućnosti i napredovati u životu.
Učio je iz knjiga koje mu je otac neprestano davao na čitanje, a u ophođenju prema damama podučavala ga je udovica upražnjavajući tekstove iz knjiga. U njoj je djelom pronalazio elemente ženstvenosti, osjećajnosti; ona mu je pružala utočište u veselju i u tuzi. Bila je brižna u svakom pogledu. Jednostavno, imao je ono što je tog trenutka želio.
U njegovim razmišljanjima prekine ga spoznaja kako je jedna guma na prikolici prazna. Shvati kako je vjerojatno prazna još od sinoć dok su se vračali s njive kad su izvozili đubar.
Svojim vrijednim rukama na brzinu riješi taj problem. Svatko je radio nešto. Na selu nije bilo dana kada nema posla; izuzev nedjeljom i velike svetkovine; dana koji su se štovali sa strahopoštovanjem. Novi poredak pokušao je i to promijeniti. Opravdavali su se kako revolucija još nije prošla, kako dolazi vrijeme industrijalizacije, kako ovo i ono. Uvijek su imali opravdanje za svoje postupke i djela. Međutim selo se nije mnogo promijenilo. Redovito se išlo u crkvu štujući i svetkujući svaki god. Župnici su upozoravali narod da ne kloni duhom zbog promjena. Govorili su im da se drže svojih običaja i tradicije. Imali su moralno pravo na to.
Magla se povukla iz sela, povlačeći se još vrbicima i kanalima stvarajući bijele zidove u daljini. Prvi čobani istjerali stoku na pašu, a čordaši još uvijek formili čordu negdje na kraju sela. Osjećalo se njihovo prisustvo u daljini. Nadglasavali su lavež pasa spretno vitlajući kandžijama i korbačima sijekući zrak. Zviždalo je i pucketalo na sve strane.
Konji su lagano kaskali. Zavaljen u udobno sjedalo Pava se drmusao u prikolici prepuštajući konjima da odrede tempo. Smireno je držao uzde. Niti najmanjom svojom gestom nije mogao dovesti suseljane u sumnju kako mu se negdje žuri. I nije mu se žurilo, sjetio se majčinih riječi izgovorenih uz jutarnju kavu.
U njegovoj ležernosti i promišljanju prene ga poštar;
«Pava…Pava…stiglo pismo…ajde da i tebi jednom dođe!» – vikao je zaustavljajući se pred njim s velikim dugačkim biciklom. Marka njegova prometala dobro se isticala. Velikim slovima u lijepo oblikovanom znaku pisalo je «DOLOMITE».
«Služi Švabo?» – upita Pava.
«Je pokoran je…najbolji je kad ga zajašem…majku mu švapsku!» – rekne poštar udarajući po tvrdom, kožnom sjedalu bicikla, a u glasu mu zaigra sarkazam;
«Natamanio sam ih se dosta…ali ovaj se ne da!» – cinično rekne, znatiželjno pogledavajući u Pavu kao da mu je htio reći kako zna da je i njegov otac bio suradnik okupatora.
«Odaklen je…?»
«Iz Zagreba…od nekog M.a.y.era!»- rekne poštar čitajući podatke o pošiljatelju.
Pava iskoči iz prikolice. U hipu se nađe do poštara. Ovaj se skoro uplaši, te mu pruži pismo.
Ne čekajući da se poštar udalji otvori ga. S nevjericom u očima čitao je njegov sadržaj. Kao da mu se uhvatila omaglica ispred očiju protrlja ih. Ponovno je čitao i tako dva tri put.
Prolaznici su gledali u njega s čuđenjem. Lupao je sam sebe u prsa. Stiskao šake u pesnice. Veselo lamatarao i cupkao tijelom.
«Pava…Pava…što ti je…jel možda od oca!?» – rekne neka snaša, pred čijom se kućom bio zaustavio. Sam spomen na oca uozbilji ga.
«Da bar…!» – ustvrdi pomalo sjetno.
«Ali ovo ko da je od mog dade…Andro ide u Zagreb…na školovanje!» – nesvjesno se pohvali Pavo, penjući se u prikolicu.
Ošine uzdama konje. Konji zapnu kopita u kaldrmu; brže povuku. Prašina se podigla ostavljajući velik bjeličast oblak. Pava veselo izdizao šešir pozdravljajući kogagod je sreo. Osjetila se njegova neizmjerna sreća. Takav se zaustavio pred crkvom pod lipama.
«Trebam kosce?» – podvikne
Veselo poskoče najamnici što su tu sjedili očekujući da ih netko pozove na rad; opkole prikolicu.
«Koliko?» – upitaše.
«Za danas petoricu?» odsiječe lagodno i veselo.
«Plaćam duplo?» – rekne smireno
Najamnici se u čuđenju pogledaše. Odmaknu se od kola. Zdrav razum govorio im je kako nešto nije u redu; doći pred crkvu u osam, a k tome ponuditi duplu dnevnicu. Jedan pristupi zapitkujući:
«Šta se radi… i dokad?» zagonetno uvrne glavom.
«Zar je bitno što se radi, ako plaćam duplo?» – konstatira Pava, te nastavi: «Ako vas baš interesuje…treba pokosit diteljinu…oćete?» – rekne
«Gazda Pava meni stani usput…moram uzet kosu i brus?» – rekne jedan, te se popne u prikolicu. Slijedeći njegov primjer još se izdvoje četiri radnika. Krenu.
Šačica najamnika što je ostala pod lipama zagonetno je uvrtala glavama. Raspravljalo se uzduž i poprijeko o gazdinoj ponudi. Nisu došli do zaključka što ga je navelo na takvu gestu. Sačekaju još tren pa se zatim zapute u obližnju birtiju, na još jednu čašicu, prije nego krenu doma. I u najvećoj bijedi i neimaštini sirotinja je uvijek imala za popiti, pa makar i na veresiju. Veresija ih dovodila u još teže stanje.Rijetko je koji od njih trezveno razmišljao.
Vidio ih Pava kako se vuku jedan za drugim nespretno ulazeći u birtiju. Odmahne glavom. Ruku zavuče u džep. Izvadi škatulju s cigaretama i pripali jednu. Osjećajući miris cigarete, radoznalo ga pogledaju najamnici. Pruži škatulju i njima. S nevjericom prihvate ponuđenu im kutiju šaljući ju od jednog do drugog.
Uvelike probuđeno selo živnulo je u svojoj raskoši.
Pomalo lijeno uzdizalo se Sunce na istoku, šarajući crvene krovove.Bjelasao se dim nad kućama svijajući se u dvorišta. Čulo se mukanje krava i rzanje konja, a po dvorištima rastrčana živina krenula je u potragu za hranom. Istresala se posteljina, jastuci zračili po prozorima. Netko bi pokatkad progurao kolica s kantama punim mlijeka, a na njega bi zalajao selski džukac ili mu se oko nogu vrzmala kakva mačka ližući kapljice mlijeka što su se prelijevale preko poklopaca ostavljajući mirišljiv trag. Kuće su promicale ispred njih. I gazdinu su prošli.
Stigoše u polje
Konji zagaze u kolske tragove koje prikolica nije mogla pratiti. Stvarala je novi i širi putić bez i jedne duboko parajuće brazde. Vidjele su se uske crtice guma koje se uskoro napuniše zemljinom prašinom. Zamiriše još uvelike rosna trava, a jedra kukuruzovina veselo je pila kapljice rose. Bila je željna svake kapi. Imao se osjećaj kako je sve više bubrila i jedrila svakim gutljajem. Bližila se jesen. Vrijeme zriobe.
Znajući put konji skrenuše na malenu leniju što vodila je u napušteno stanište.Uz put kanal oboružan svakojakim raslinjem. Miris gloga i tek zrelošću prošaranog šipka privlačio je ose i druge kukce. Ispred stana razgranao se hrast kitnjak stvarajući debelu hladovinu. Odatle se pružao pogled na vječito usnulo stanište. Ostala mala koleba i štalica. Krovove nadvisila stara đerma, a u njenom podnožju daskom obložen bunar ispred kojeg se nalazio od drveta izdubljen valov okovan u željezno koleso. Na uskom ali podužem komadu zemlje ljubičasto procvala djetelina.Tu stanu.
Ne čekajući na gazdu najamnici dograbe alatljike. Late se posla. Slaže se otkos do otkosa. Svatko je bio u svojim mislima. Tek bi se pokatkad neki od njih ispravio, provukao brus po kosi, zadjenuo ga nazad u rog, pljunuo u šake i ponovno prišao košnji.
Gazda Pavo hodao je livadom. Našao se tako kod temelja davno srušene zgrade. Navru mu sjećanja u kojim je čuo glasove svojih predaka, ali i glasove svoje djece koja su se tu skoro othranila. Izvadi šareni rupčić i razmota. Poklekne se na jedno koljeno te šakom uzme rastresitu zemlju temelja. Istrese ju na rupčić te pažljivo zamota, a potom spremi u džep. Zaputi se k prikolici. Otvori sjedalo. Dograbi politru s rakijom. Laganim korakom vukao se k svojim radnicima.
«Stanite?» – naredi
«Vrime je da se nazdravi?» – rekne, a potom i sam potegne gutljaj pružajući radnicima bocu. Šetala je iz ruke u ruku
«Gazda…oš iskreno rit?» – upita jedan; « Zašto dupla nadnica…pa mi ćemo vo pokosit do podneva?» – rekne.
Pava se zamišljeno zagleda u daljinu. U mislima je vidio sina kako ide u školu, a potom kako stoji za pultom prodajući raznu robu. Ne u bilo čijoj trgovini, već u vlastitoj njegovoj.Iako je znao da je takvih trgovina bilo sve manje jer i ona u njegovom mjestu bila je već dvije godine zatvorena, potajno se nadao da će ipak dok mu sin završi školu doći do nekih promjena te da će se otvarati nove, privatne trgovine, a ne ove društvene, magacini i sl. Gdje je sve bilo radničko i seljačko, al za dobar novac ili onoga tko se dočepao bonova i točkica. Zatim progovori:
«Danas sam dobio depešu…iz Zagreba…Andro ima mjesto u školi…školovat će se za trgovca.» – rekne.
«Znači…ode u gospodu.» podbode jedan.
«Vrime je i bilo…nek ositi i taj život…zašto da se pati ko ja… ovdi nam sve uzeše…tamo ga nitko neće pritresat…majku im.» – povikne gazda ne završavajući misao.
Nadničari shvate kako mu je dozlogrdio milicijski pretres, a o obvezi da se i ne priča. I njih su pritiskali obvezom, samo od njih nisu imali što odnijeti, ali su im uzimali i snop kukuruzovine ako su ga imali. Pavu su još više pritiskali zbog oca.
Nastave raditi. Poput pravog gazde Pava se zavuče pod hrast u debelu hladovinu. Tamo se udobno smjesti.
Bližilo se podne. Sunce se osokolilo nad cijelim poljem. Šibalo je nemilosrdno po zemlji. I najmanja kap rose poodavno je isparila. Osjećala se vlaga i pritisak u zraku. Znojni kosci privodili su posao kraju. Žestoko su povlačili kosama. Pod sunčevom vrelinom pleća su pocrnjela, a mišići jasno ocrtavali okupani u znoju. Još im je malo trebalo.
Uljuljan u hladovini gazda ih je značajno gledao. Ustane. Ode do đerma i izvadi vode. Nalije u valov. Privede konje koji veselo počnu piti, a potom ih upregne. Podižući alatljike prebacujući ih preko ramena kosci objave završetak posla.
Bilo je vrijeme povratka , a i isplate. Znatiželjno su je očekivali. Umornim korakom zapute se k gazdi Pavi.
Ovaj ih dočeka s osmijehom.
«Idemo meni doma…Eva će nasić kulena.» – rekne, te se vješto penjući nađe u prikolici.
«E vala gazda to je ritkost danas.» – nasiječe jedan, nato ga drugi samo mrko pogledaše.
«Ako gazda časti…nek časti…valjda će biti i koji dinar, a nekima fali i masti» – nadoveže se drugi, a ostali prihvate njegov zaključak.
«I para i masti, a i mesa ako treba…sad nazdravite…i de zapalite još po jednu…časti narodna milicija.» – rekne gazda pružajući bocu s rakijom i tabakeru s cigaretama. Uzde zaplješću po konjskim sapama. Bilo je vrijeme povratka…
.
Drmusajući se nisu niti primijetili kako su se skoro našli u selu. Šalilo se na gazdin račun. Doduše, više na račun njegova sina. Pava se uklopio u takav razgovor. Bilo mu je potrebno malo razbibrige. Neprestano je razmišljao o sinovljevu odlasku, jer je u pismu pisalo kako bi bilo najbolje da krene odmah.
« Gazda…a šta sad?» – rekne jedan, nadovezujući se:
«Sin ode u školu…a kud s Janjom…znaš onom udovicom?» – svi se nasmijaše.
«Već će se ona snać.» – odgovori.
«Neg de ti njeg večeras na vlak…pa u Zagreb…bit će novca.»
«Neblag vam vaš, još mi dite ni ni otišlo…a brinete se za misto.» veselo podbode gazda
«Nije dobro da krevet oladi.» – podižući obrve nasiječe najmlađi od radnika.
«Daj Mija…šta…kesa te žulja, a ni dinar još nije u njoj zazvecko.» – kroz šalu ga posavjetuje gazda nastavljajući razgovor:
«A sad dosta…eno Eve na drumu…ne mora znat di joj sin masti brkove.» – završi. a potom pukne kandžijom po zraku. Konji živnu.
Eva nije mogla sama sebi povjerovati. Iz daljine je gledala u nadolazeću grupicu. Jasno je razabirala njihov smijeh. Nije znala čemu se smiju a još manje zašto se tako rano vračaju u selo.
Samo se prekriži, a potom s dozom sumnjičavosti uhvati se za dvorišna vrata otvarajući ih.
Spuštajući se s druma niz ćupriju upareni konji zatopču po dvorištu. Veselo zaržu. Nalazeći se bliže trijema Pava ih zauzda. Kao sluga pokoran, Andrija se stvori niotkud hvatajući dobačene uzde.
«Rasprezi sine…danas i tko zna kad više.» – zagonetno naredi.
«Bog s tobom Pava…o ćem divaniš?» – dobaci mu supruga koja se tu našla, vješto mu pružajući ruku kako bi lakše sišao s prikolice.
«Dosta Eva…nasici kulena i slanine za ve ljude.» – rekne, a potom se zaputi k manjoj prostoriji. Rondajući, nešto je tražio u njoj.
Nakon nekoliko trenutaka izađe. U rukama je držao kulen i oveći komad slanine. Pruži ženi. Ova se tiho povuče niz trijem gazeći nečujnim korakom. Razmišljala je o njegovoj reakciji, te u svemu tome shvati kako nije niti pitao za Đuru; najmlađeg i k tome još bolesnog sina.
Zaboravljajući na sve oko sebe Pava je sjetno promatrao sina kako je rasprezao konje, a potom ih jednog po jednog vodio do pojila te u staju. Vješto je baratao njima.
Okrene se.
Tik do njega stajala je njegova mati.
«Ko tvoj dado…isti…vješt i brz.» – rekne.
«Je mamo.» – tužna glasa joj se obrati. Izvadi iz rajtozni pismo te pruži majci govoreći:
«Piso Mayer…Andro ide u Zagreb…ima misto u jednoj školi.»
Njihov razgovor prekine tup udarac o tlo.
Kao jedan, poskoče svi radnici, a i sam gazda. Sa dozom čuđenja svi se okupiše oko gazdarice Eve koja se tu našla noseći nasječenu mezu. Poput pijanca stropoštala se na tlo. Čula je mužev razgovor s majkom. Majčinski nagon popustio je pod tim riječima. Pogodila ju je sama pomisao na to kako će iako na privremeno, izgubiti sina. Neće se jutrom ustajati iz svog kreveta, zaželjeti im dobro jutro, pomoći kada je trebalo. Sve joj se to u momentu pomiješalo u glavi, tako da se na trenutak našla u tami koja joj je odsjekla noge.
Nježno ju podignu.
Suznim očima dala je naslutiti kako zna o čem su pričali. Našao se tu i Andrija. Priđe majci, zabrinuto zapitkujući:
«Mamo…šta je bilo?»
«Ništa sine…mama se potepala…pa eto.» – nježno ga pomiluje po ramenu.
